Ian's POV
"Emma Lane."
Pogled s njezinih peta podignem na njezine oči i bile su njezine što me natjera da glasno izdahnem ruke oslanjajući na oči kako bi ih protrljao jer sam mislio da sanjam, ona je tu i živa je. Besramno mi priđe te mi ispruži ruku u znak pozdrava, dok sam ju ja od šoka gledao, jebote živa je. Oplakao sam oceane suza, lagao vlastitom djetetu da mu je mama mrtva i sad stoji tu ispred mene pružajući mi ruku.
Pa hej! Ti si majka mog djeteta! U tebe sam ja zaljubljen već četiri godine! Naše dijete spava sa tvojom slikom svaki put kad legne u krevet i očekuje objašnjenje gdje si. Gdje si do sad Emma? Gdje si bila dok smo plakali za tobom?
"Gospodine Brown?"- trzne me iz misli te ju ponovno pogledam, dok me ona bahato gledala. Nisam shvaćao od kud ona? Zašto mi se tako obraća, zar me nepoznaje?
"Emma."- zajecam i uhvatim ju za tu ruku privlačeći ju u zagrljaj kako bih se uvjerio da je to ona i bila je, ali ne moja Emma jer se izvrpoljila iz zagrljaja udaljavajući se od mene te stane pored Aarona što me iznenadilo jer ne razumijem šta se događa.
"Gade, maloumni ti si mi ju uzeo!"- pogledam u Aarona i bijesno nasrnem na njega no zaustave me ti dečki koje je doveo sa sobom jer su uprli pištolje u mene te pogledam u Emmu.
"Emma."- ponovim njezino ime na što se ona ozbiljno pogleda, bez emocija, kao da nikada ništa nismo imali, kao da nemamo zajedničko dijete.
"Sjećaš me se?"- skeptično upitam što nju natjera na sarkastični osmijeh te shvatim da me se sjeća.
"Nažalost."- sarkastično odgovori te prekriži ruke na prsima i izađe iz ureda, pa potrčim za njom, ali me ovi zaustave, dok me Aaron gledao sa širokim osmjehom na licu jer očito želi gledati kako ja patim i molim ju da mi se vrati.
"Emma, stani!"
"Molim te!" - počnem vikati za njom kad primjetim da neću moći do nje jer mi vi to ne dozvoljavaju.
"Ccc..."- počne cvokotati te stane ispred mene na što ga smrknuto pogledam.
"Pusti me."- otmem im se iz ruku te se udaljim od njih.
"Šta si joj napravio?"- unesem se Aaronu i facu, dok me mirno i staloženo gledao.
"Rekao istinu."- slegne ramenima na što ja skupim obrve jer nisam shvaćao kakvu istinu.
"Ma kakvu istinu?"- upitam ga te se prisjetim da sam jednom davno, dok nisam gajio neke osjećaje prema Emmi, pljuvao sam ju, no nadam se da to nije to.
"Sve u svoje vrijeme Brown."- prođe rukom kroz kosu besramno izlazeći iz ureda te od bijesa krenem na njega kako bih ga zaustavio.
"Ubit ću te, kunem ti se."- uhvatim ga za leđa te ga okrenem prema sebi rukama hvatajući za vrat i počnem ga tušiti odgurivajući ga prema zidu kako bih dovršio to što sam naumio.
"Maknite se od njega."- počnu govoriti njegovi ljudi te me udalje od njega, no Aaron ih zaustavi.
"Ostavite ga!"- zapovijedi im bijesno gledajući u njih te me puste.
"Brown, a ti mi se ne prijeti da ti ne bih pokazao gdje ti je mjesto."- popravi odijelo koje sam mu poremetio kad sam ga napao te izađe iz ureda, a mene ostavi bez riječi. Oduzeo mi je Emmu.
Ma briga me za Aarona, Emma je živa, ljudi živa je!
Od sreće zaplačem te počnem kružiti po sali razmišljajući kako da dođem do nje, mora postojati neki način.
Emma's POV
Nakon što izađem iz Ianove sale izađem iz te tvrtke i sjednem u auto, pa se odvezem u stan jer je sastanak s Ianom završen prije nego što je i počeo, a ja jednostavno nisam mogla slušati njegove lažne hvalospjeve.
