VATRA #2 / Ante Rebić Ff

XXXII

~ Ruža u mojim rukama
čeka na tebe da ti je poklonim ja ~

Matea P.O.V.

Sa velikim osmijehom na licu i brojnim idejama u mislima kako da priopćim Jani da sam trudna, a da mi ne očita neku lekciju, došla sam nakon kratke šetnje od pet minuta do njene kuće. Što sam dolazila sve bliže i bliže, primjetila sam da su vrata kuće otvorena što mi je djelovalo jako čudno. Iako su bila otvorena, odlučila sam pozvoniti jer nisam htjela upadati unutra ne znajući da li je Adrijan kod kuće ili ne. Bilo bi neugodno kad bi im samo uletjela unutra i bacila se na veliku kožnu garnituru u dnevnom boravku. Kad mi par minuta nitko nije dolazio otvoriti, odlučila sam ući unutra. 

Tihim korakom sam se krenula šunjati dugim hodnikom, "Jano!" odlučila sam je pozvati i tješila se time da možda nije čula zvono ili je iza u dvorištu. Ali bilo mi je užasno čudno zašto su vrata otvorena. Svaki prolaznik bi mogao ući unutra i ukrasti sve vrijedne stvari kojih je u ovoj kući bilo i previše. Adrijan, Janin suprug je odvjetnik i zato je tako. 

"Jano!" opet sam je dozvala, a onda kad sam došla sve do dnevnog boravka, ugledala sam otvorena balkonska vrata. Pomislila sam da je možda tamo, pa sam i tihim korakom krenula do tamo osvrćući se oko sebe ne bi li bila gdje. 

Sve što sam zatekla je Adrijan naslonjen u stolici na balkonu sa čašom nekog alkoholnog pića u rukama. Bio mi je okrenut leđima, no sasvim je svjesan da sam ovdje. Još uvijek zbunjenog pogleda sam lagano došla do njena dok je on i dalje buljio naprijed imajući tako predivan pogled na grad. "Adrijan, jesi dobro? Što se dogodilo da si ovakav?" upitam ga tiho i dođem ispred njega. I dalje me nije pogledao, samo je duboko uzdahnuo i otpio piće iz čaše do kraja te stavio čašu uz gromoglasan tresak na stakleni stolić. Dobro da nije pukao od težine udarca. Rukom je dosegnuo do boce i ulio žesticu opet u čašu. 

"Adrijan, što se događa?" upitam ga, a onda on zatvori bocu i odgurne je te tako odsklizne do kraja stolića, skoro je pala i rasula se u tisuću komadića. Ništa mi nije bilo jasno što se događa i zašto je ovakav. Uvijek je bio vedar i raspoložen i nikad nije pio alkohol, a sada je totalna suprotnost. Ono što prvo pomislim je svađa s Janom. 

"Jana i ti ste se posvađali?" upitam ga te sjednem na stolicu do njega dok on i dalje mirno sjedi te pije tko zna koju po redu čašu alkoholnog pića. 

"Shvatit ću tvoju šutnju kao da." dobacim mu ozbiljno te čekam njegovu reakciju koja je i dalje nikakva. I dalje je šutljiv i bulji u prazno. Kad je ispustio čašu na stolić opet uz jak tresak, udaljila sam je od njega tako da ju nije mogao dosegnuti, na što se namrštio i tiho opsovao sebi u bradu. "Čekam odgovore." prekrižila sam jednu nogu preko druge i nagnula se malo prema njemu čekajući da počne sa pričom.

Duboko uzdahne te skupi usne, no prije nego što počne pričati, lagano raširi svoju kravatu da ga ne steže uz vrat. Pomislim da je vjerovatno krenuo na posao, no ovo ga je omelo u tom naumu i obavezi. 

"Posvađao sam se s Janom." kao što sam i pretpostavila, ništa ga ne bi toliko dotuklo kao svađa s njom. Nisam htjela postavljati nikakva podpitanja jer sam prema njegovoj reakciji čekala da nastavi dalje sa pričom, ipak smo Jana i ja najbolje prijateljice, i ako netko može poduzeti nešto, onda sam to ja. "Matea," nagne se malo prema meni i ozbiljno me pogleda, a ja raširim oči jer me malo preplašio, "Bježi od nje što prije možeš. Ne dopusti da te ponovno povrijedi." 

Ništa mi nije bilo jasno što govori jer je sve bilo u nekim lozinkama i kao da ne želi reći ono što zna. Djelovao mi je previše zabrinuto i povrijeđeno, no nisam sigurna koliko mu mogu vjerovati, vjerovatno je pijan pa ne zna što govori. 

"Adrijan, pijan si. No, što misliš pod ponovno?" namrštim se i dalje zbunjena njegovim riječima koje su izlazile iz tih smrdljivih usta po alkoholu. Odmaknem pogled od njega i u kutu balkona uz ogradu uočim još jednu staklenu bocu, no praznu, to mi je dalo odgovor da je stvarno pijan i ne zna za sebe.

"Znaš kako se kaže: Što pijan misli, trijezan govori. Zar ne?" nasmije se i nasloni se dublje u naslonjač stolice. Već sam imala par situacija da se ova izreka iskazala kao točnom, no stvarno sam se preplašila njegovih riječi i njegovog stanja. Bože, nikad se nije napio preda mnom. Uzoran je odvjetnik i ozbiljan čovjek koji nikad ne bi ovako pao. 

Lagano slegnem ramenima na njegovo pitanje, a on posegne za čašom te si još jednom natoči piće i brzinom munje ga otpije i ponovno se baci u stolicu. "Još uvijek znam što govorim, stoga, moraš mi vjerovati na riječ." izgovori najveću laž na svijetu jer prema njegovom stanju govori krivo, pijan je kao letva i potrebno mu je puno sna i tableta protiv mamurluka za poslije buđenja. 

"Moraš riješiti stvari sa Janom, opaka je. Učinila je jako lošu stvar." pruži kažiprst prema meni dok ovo govori, a ja osjetim mučninu u želucu i ne znam da li da mu vjerujem ili ne. 

"Kakvu lošu stvar?" 

"Moraš sama otkriti, ne želim biti taj koji će ti sve odati jer mi te iskreno žao." ustanem se odmah sa stolice i sa visine ga pogledam. Srce mi je počelo ubrzano kucati i počela sam brže disati. Imala sam osjećaj kao da mi se tlak podigao na tristo i da krv samo što mi ne proključa od neznanja što se događa s Janom. 

"Gdje je otišla?" upitam ga, a on slegne ramenima. Zakolutam očima i istrčim van iz kuće, no ovog puta zatvorim vrata za sobom da na kraju ne optuže mene za pljačku. 

Sto stvari mi se prevrtilo u glavi, sto slika i misli, koje nimalo ne mogu sročiti. Možda je Adrijan rekao to samo zbog toga što su se njih dvoje posvađali. Duboko sam uzdahnula i počela ubrzano hodati prema nekoj glavnoj ulici sa više auti i prometa kako bi ulovila taksi. 

Čim sam sjela u taksi i vozaču rekla adresu Janinog restorana, duboko sam udahnula i odlučila da budem hladne glave što nije uspjelo. Što god da je, sigurno nije smak svijeta. Možda je bankrotirala, možda je opljačkana, možda je ona opljačkala, možda je ubila ili ozljedila nekog. Vozač je kroz desetak minuta rekao da smo stigli te me time vratio u realnost. Platila sam mu brzo i izašla van. Udahnula sam svjež zrak te krenula stepenicama prema jednom od najljepših pogleda na Split sa terase restorana. 

Na vratima je pisalo da je zatvoren, no uspjela sam tiho ući. Čuli su se glasovi, jedan je bio Janin, a drugi od osobe koju sam zadnje ovdje očekivala.

Matea, smiri se, dijete je najvažnije.

.

.

.

.

Hmm... zakuhala se situacija! Ubrzo vas očekuje novi nastavak gdje ćete otkriti brojne stvari, stoga stay tuned! Ovaj nastavak je bio malo kraći od drugih, no uskoro ćete saznati i zašto. Pratite me na instagramu za obavijesti i najave novih poglavlja :) 
A sad, standardno pitanje; što očekujete dalje?

Čitamo se uskoro, xoxo