VATRA #2 / Ante Rebić Ff

IX

(Ostavljajte usputne komentare!)

~ I noćas je ovdje, više nego prije
više nego kad je priznala da voli ~

Ante P.O.V.

Matea je izletjela van iz sobe popraćena glasnim zatvaranjem vrata za sobom, no i dalje se njen miris osjetio u sobi, uvukao mi se u nosnice, opet. Niti sam ne znam kako se osjećam, sve mi je izmješano. Znam da sam pogriješio onog dana, no ljudi smo, a ljudi prave greške. Što je život bez grešaka? Ova je najjača koju sam do sada napravio, Bože istjerao sam svog anđela na zemlji iz svog života uopće ne razmišljajući. Da imam mogućnost, vratio bi vrijeme i bio uz nju svakog trenutka. Razumijem i zašto me ne želi više, zašto me ne želi niti pogledati u oči, ni razgovarati kao nekad. Slomio sam joj srce, na tako glup način, a da nisam niti razmislio o posljedicama kako bi se ona mogla osjećati. Mislio sam da će biti dobro, no sad kad je vidim kako me gleda, mislim da nije bila dobro. Ja sam se raspadao i bio ljut sam na sebe, no smatrao sam tu odluku dobru u tom trenu, no ona... ona je sigurno bila sto puta gore od mene. Sjećam se samo koliko je ona puta meni okrhnula srce čim mi je rekla da treba malo vremena i prostora, to me zaboljelo, a kamoli da nju neće prekid. 

No, priznajem sam sebi, još je uvijek tu i ne izlazi mi ni iz glave, ni iz srca. 

Nakon onog događaja u sobi otišao sam platiti dodatan ključ na recepciju i odmah nakon toga sam se natrag pridružio vjenčanju uz bazen. Baš sam došao na vrijeme na tortu. Pogledom sam tražio Mateu, no nije je bilo, svi su bili tu samo ona ne. I ima potpuno pravo, sigurno sam je naljutio i iznervirao. Ne znam je li ona mene preboljela uopće, drži se čvrsta i hladna, što definitivno nije ona od prije šest mjeseci. Uh... teško je.

Cijele večeri na vjenčanju sam sjedio i buljio u daljinu, popio sam i malo više, odnosno toliko da se do sljedećeg jutra nisam uopće sjetio kako sam završio u svojoj sobi. Samo sam se nadao da nisam sreo Mateu u takvom stanju. Usput, nisam je niti pitao jesam li ju onu večer stvarno vidio  ili je bio samo san, mislim da će još neko vrijeme to ostati misterija za mene. 

Sljedećeg dana, jutro sam iskoristio za uživanje u bazenu, umjesto odlaska na doručak, morao sam malo plivati i istrošiti svu tu energiju koja se nakupila u meni ovih dana. Čim sam sjeo na ležaljku odlučivši se osušiti na suncu koje je još i u početku desetog mjeseca jako, dobio sam izvrstan pogled na terasu restorana gdje sam vidio Mateu kako je vjerovatno sa svojim timom za stolom i doručkuje. Nije me primjetila i to mi je bilo drago jer nisam želio da misli da je uhodim ili da joj visim nad glavom cijelo vrijeme.  Stavio sam naočale za sunce iako mi nije sjajilo direktno u oči. Gledao sam je cijelo vrijeme kako razgovara sa kolegama i smije se. Sve bi dao da se barem još jednom meni tako nasmije. 

Poslije podne, Mijat me pozvao dolje na terasu na kavu, stoga sam se kroz pola sata i spustio dolje. Što sam se više približavao recepciji dobio sam bolji pogled na Mateu koja je razgovarala s onom gospođom na recepciji. Kako sam onuda morao proći, iskoristio sam to i prošao direktno pored nje da upijem još jednom njen miris. Tko zna kad bi je vidio sljedećeg puta. Baš kad sam prolazio pokraj nje, okrenula se i ovog puta joj košulja nije završila mokra, nego joj je torba koju je labavo držala ispala na pod. Opet me ljutito pogledala. Samo sam nedužno slegnuo ramenima nakon čega se ona spustila u čučanj da pokupi stvari. 

"Oprosti." rekao sam tiho stavljajući slušalice sa poda u njenu torbu usput pokupivši i papire koji su se razletjeli. Mrko me pogledala istrgnuvši te papire iz mojih ruku i ustala se. 

"Idete?" upitao sam nakon što sam se ustao, a ona je svoju torbu prebacila preko ramena. Klimnula je glavom i promrmljala Aha, stavila je svoj ključ sobe na recepciju te pozdravila recepcionerku.