7:15 || hrvatski prijevod

0.1

0.1

Duboko sam udahnula i ušla u kuhinju, pripremajući se za još jednu svađu s mojom mamom.

Sjedila je za stolom, njezina duga plava kosa spuštala joj se niz leđa. Moja mama i ja smo dosta sličile, često sam to slušala. Prema onome što su pričali njezini prijatelji iz koledža, ja sam pljunuta ona dok je bila mlađa. Ona je sigurno mislila isto zato što se uvijek pokušavala uvjeriti da ću ispasti baš poput nje, jednako uspješna.

Ušla sam u kuhinju, moje sive čizme udarale su o pod, stvarajući puno glasniji zvuk nego što sam očekivala. Moja majka me nije primjetila. Tiho je jela svoj jogurt pa sam samo prošla pokraj nje.

„Mama.“ Izjavila sam, čisteći grlo. Podignula je pogled na mene i ponovo ga vratila na svoj doručak.

„Mama.“ Ponovila sam.

„Što je, Danielle?“ Napokon je odmakla pogled s mobitela u njezinim rukama i pogledala mene.

„Mogu li molim te dobiti svoje ključeve nazad?“ Upitala sam smireno. Ovaj put joj nisam htjela dosađivati i podsjećati je da me ne zove punim imenom. Pokušavala sam probuditi njezinu dobru stranu.

Pogledala sam sat na zidu i ugledala da je 7:05. Imala sam još 55 minuta da stignem do škole i ne zakasnim.

„Jednom kada popraviš svoje ocjene i prestaneš se iskradati na divlje tulume.“  Trepnula je i vratila oči na ono što je bilo ispred nje.

„To nije fer! Kako možeš očekivati od mene da ću ići autobusom? Nikada u životu se nisam vozila autobusom!“ Žalila sam se. To je bila istina, otkad idem u školu nikada nisam morala ići autobusom. Nisam morala niti razmišljati o tome.

„Navikni se na to. Kada naučim kako da ti ponovo vjerujem, možeš dobiti ključeve od svog auta.“ Nije me niti gledala dok je govorila, njezine oči nisu se odmakle od mobitela.

„Ovo je bolesno.“ Uzdahnula sam ljuto, prekriživši ruke.

„Budi na uglu u 7:15.“

„A što ako odlučim ići autom s Brooke? Ili njezinim dečkom Lukeom?“ Upitala sam, mislivši na moje najbliže prijatelje. Oboje su mi predlagali prijevoz do škole svaki dan otkad su otkrili da su mi zaplijenili ključeve, ali sumnjala sam hoće li moja majka to odobriti.

„Samo bi zadržala tvoje ključeve još dulje.“ Uzdahnula je.

„Ako mi se svi budu rugali jer sam jedina od starijih koja ide autobusom, krivit ću tebe.“ Povikala sam preko ramena dok sam brzo izlazila iz kuhinje.

„Tvoj otac će doći kući večeras, ne kasni na večeru.“ Bio je jedini odgovor koji sam dobila od majke.

Zgrabila sam svoju jaknu i ruksak s kauča u dnevnom boravku, te sam izašla, bez pozdrava.

Zalupila sam vratima i pažljivo pogledala oko sebe kako bih se uvjerila da nitko ne gleda kako  idem na autobusnu stanicu. Osobno nisam bila prijatelj ni s kim tko živi ovdje, ali to nije značilo da me nitko ne može vidjeti kako čekam autobus na stanici.

Došla sam do ugla i naslonila se na znak STOP. Provjerila sam mobitel. Bilo je 7:12.

Baš kao što sam i očekivala, na stanici nije bilo nikoga. Naravno, svi su vozili sa svojim roditeljima, prijateljima ili sami. Shvatila sam da ću morati ići autobusom svaki dan dok napokon ne dobijem svoje ključeve natrag ili dok ne pronađem način da ih ukradem.  Bit ću tu samo ja, ja i ja nekoliko idućih tjedana. Pa, barem me nitko neće vidjeti.

Čula sam kašljanje pored mene te sam poskočila,zbunjena pojavom još jedne osobe. Skrenula sam pogled, osjećajući se jako neugodno, i ugledala dečka, naslonjenog na znak s druge strane. Nisam ga čula kako je došao, kao da se pojavio ni od kuda.

Imao je kovrčavu, tamno plavu kosu koja je bila razbušena na neuredan način. Njegove oči, za koje sam zaključila da su svjetlije boje, bile su pokrivene parom sunčanih naočala. Bio je visok, ali ne najviša osoba koju poznajem. Dečko Brooke, Luke, bio je puno viši od njega. Ne sjećam se da sam uopće vidjela ovog dečka okolo, na trenutak sam se zapitala ide li uopće u našu školu.

Pogledala sam na mobitel i provjerila vrijeme. 7:15, a autobus još nije došao. Nestrpljivost uvijek je bila jedna od mojih gorih osobina koje nisam mogla kontrolirati.

„Danielle Murphy, što k vragu radiš na autobusnoj stanici?“ Progovorio je i okrenula sam lice k njemu. Izvadio je kutiju cigareta iz džepa i zapalio jednu, smještajući je među usne.

„Dani. Dani Murphy.“ Odgovorila sam mu. Stao je ispred mene i puhnuo dim točno u moje lice. Nakašljala sam se.

„Onda, što radiš ovdje? Nemaš li neko skupo auto koje ti je tatica kupio da se voziš do škole?“  Upitao je, cigareta u njegovim ustima se pomicala dolje i gore sa svakom njegovom riječi.

„Tko si ti?“

„Naravno da me ne znaš.“ Odgovorio je i povukao dim iz cigarete.

„To ćete ubiti.“ Rekla sam, pokazivajući na cigaretu među njegovim zubima.

„A što misliš zašto je pušim?“ Odgovorio je, ispuštajući još više dima u moje lice.

„Tko si ti?“ Upitala sam ponovo. Ovaj dečko me je počinjao nervirati.

„Ne moraš znati.“

„Kako znaš tko sam ja?“ Upitala sam, nadajući se da će se više otvoriti tim pitanjem.

„Tko ne zna tko si ti?“ Nasmijao se. Unatoč njegovom napornom, bezoraznom stavu, imao je lijep osmijeh.

„Ti si Danielle Murphy.“ Namrštila sam se. Već sam mu rekla da ne volim ime Danielle.

„Oprosti, Dani.“ Ispravio se.

„Tvoja mama je uspješna  poslovna žena, a tvoj tata posjeduje ogromno odvjetničko društvo, točno? Živiš u onoj velikoj kući, dolje niz ulicu, i imaš sve ispruženo na srebrnom pladnju.“

„To nije istina.“ Odmahnula sam glavom, iako sam znala da je bio u pravu. Izgleda da svi u ovom gradu znaju tko sam zbog mojih roditelja i njihovog uspjeha, ne mene. Ja sam bila Danielle Murphy, kćer Charlesa i Samanthe Murphy, najbogatijih ljudi u gradu.

„Ideš autobusom jer te je tvoja mama uhvatila kako se šuljaš s nekim dečkom nakon tuluma i oduzela ti ključeve od auta.“ Nastavio je i počela sam biti zabrinuta time koliko toga je znao o mom životu dok je meni ovo bio prvi put da ga vidim.

„Kako znaš sve to?“ Upitala sam. Čak ni Brooke i Luke nisu znali točan razlog zašto idem autobusom, a oni su bili jedini ljudi koji su uopće znali da idem njim. Znala sam da sam popularna i da se puno ljudi mješa u moj život, ali bila sam sigurna da je taj dio ostao tajna.

„Znam puno više nego što misliš.“ Rekao je, bacajući cigaretu na zemlju i gazeći je.

Dvije minute kasnije, autobus se pojavio. Vrata su se otvorila, dopustivši meni i tajnovitom dečku da uđemo unutra.