Zapisi iz misli

U dimu te se sjetim

„...i tako jedan po jedan, povlačim dimove. Palim cigaretu za cigaretom, iako već dugo nisam uzeo niti jednu. Na balkanu slušam lagane pjesme sada, veoma polagane. Zapravo, u ovakvim trenucima, sve što mogu i želim slušati je polagano, tužno, mračno i ima neku drugačiju vibru oko sebe. Prava glazba za laganjo njihanje i ispuštanje oblaka dima u noć. Sve to stavlja me u neko stanje između tuge i sreće, stanje u kojem se osjećam najviše kao ja, najsloženiji i najmirniji iako u meni bujaju emocije. Moja kreativna strana se budi i počne mislima oslikavati najljepše prikaze, čudne i maštovite, ali predivne, ili tamne i depresivne, ali sa dozom najsvjetlijih boja. Toliko slika se oslika u mojoj glavi, ali nemam znanja dovoljno širokih niti vještina dovoljno izbrušenih da to prenesem u svijet izvan moga uma. Toliko riječi, nota, boja, osjećaja koje ne znam kako izraziti. Emocije toliko bujaju, a ja se se osjećam nekako najstaloženije, u isto vrijeme na rubu smijeha i rubu plača. Ali nisam dovoljno sretan da se smijem, a prejak sam da plačem. Dok dim za dimom izlazi iz mojih usta, počnem shvaćati koliko sam zapravo emocionalan. Previše emocionalan. A ne pokazujem to nikome. I sjetim se mlađih dana kad bih se povjerio skoro svakome tko bi mi pružio ruku i čija ruka se činila snažna, čvrsta i pouzdana. A danas? Moj najbolji prijatelj ne zna kako se ja osjećam. Ljudi znaju što se događa u mom životu, dobro i loše, ali nitko ne zna kako se osjećam oko svega. Pomislim kako mi tako i odgovara, kako mi je super tako, ali na kraju dođe do ovakvih dana kada puštam sve iz sebe u tom stanju između osjećaja, okupanom dimom cigarete, i ne mogu ne poželjeti nekome pokazati sebe, kako se osjećam i kako razmišljam. Ali nekako, kad probam, ne ide. Nah...nova cigareta je na redu. Jedna za drugom, redaju se još uvijek. No ni cigareta ne može otjerati misli. Upoznam nekoga, ali ne vidim nešto i ne poželim osobu dublje u životu već u početku, ne odgovara mi nikako. Dogodi se u rjeđim slučajevima,da bih nešto zaželio, vidio nešto izvedivo i poveselio se,možda i više nego što bih trebao, ali ubrzo saznam da od toga neće biti ništa. 3 slučaja već u zadnje vrijeme. I samo se nađem blago razočaran, ne pretjerano loše, samo pomalo razočaran.I nastavit ću dalje, dogodi se, ali kao da ne želim. Nemam ili dovoljno volje ili imam, samo nakon razočaranja ponestane. Ili možda moja nada ipak blago slabi. Ne znam. I tada je se sjetim. Povučem jedan jak dim i sjetim je se opet. Jače nije bilo odavno. No, nije više tu. Dobro, nije nikad baš ni bila, znao sam ja to, ne na način na koji sam htio da bude, ali osjećaj je bio pravi. I sada tragam za njime, no kao da ga ne mogu naći. Možda je prerano, možda još previše razmišljam o njoj, ne znam. Hladan nisam, to znam sigurno. Ali što da radim? Idem dalje...emocionalno šutljiv prema svima, valjda zato imam ovakve epizode ponekad, puštam emocije da se mješaju sa dimom i nestanu u zraku. Nakon nekog razočaranja, teškog dana, nekih nesreća, ne znam kome bih rekao. Ne osjećam ni prema kome da mi je dovoljno blizak, da je dovoljno blizu moga srca da mi dođe, da pričamo cijelu noć, da ju zagrlim i da provedemo noć zajedno. Što mi vrijede priče, riječi, note, boje, osjećaji u glavi kada ih nemam kome pokazati? Ali na kraju krajeva, vrijeme ide dalje, idem i ja, uz dim cigarete tonem u noć..."