1.chapter

802 33 2
                                    

I evo me opet na grobu svojih roditelja...Sjedim, placem i sjecam se svih zajednickih trenutaka.Svih situacija kad su me tjesili, pokusavali razveseliti, davali mi podrsku..Fale mi uzasno.I oni i braca.Nekad se stvarno osjecam kao da moj zivot nema smisla.Braca su me ostavila tj.jednog dana su samo nestali.Policija ih je trazila mjesecima ali nigdje ni traga.To je bilo prije godinu dana.Od tada nemam nikoga.Sve probleme govorim mom psu Fozzy-iu.On je bio dar mame i tate za 14.rođendan.Sada imam 17 i za mene se brine baka.Roditelji su mi prije dvije godine poginuli u prometnoj nesreci.Od ovih svih sjecanja nisam se ni predstavila:ja sam Jennifer Lancaster.Za dva mjeseca cu napuniti 18.Zivim u New Orleansu.Kao sto sam rekla za mene se jos dva mjeseca brine baka, a kad postanem punoljetna odseliti cu se iz ovog grada i pokusati zapoceti novi zivot.

Vratila sam se kuci i otisla u sobu.Bila je mala, ali je imala sve potrebno za zivot jedne tinejđerice:krevet s puno jastuka, ormar pun odjece, radni stol, laptop i ormar u kojem su knjige.Sjela sam za stol i pokusala uciti, ali cijelo vrijeme su mi misli bjezale u nepoznatom pravcu.Na kraju sam ipak maknula knjige i stavila laptop ispred sebe, a Fozzy mi je skocio u krilo."Hahaha, Fozzy!Smiri se malo!"-polizao me."Ma volim ja tebe.Da, da, volim te."-tjesila sam ga.

Dopisivala sam se s Annom.Ona mi je najbolja i jedina prijateljica iz skole.Svi ostali misle da sam cudakinja.I tako, dok sam s Annom tracala neke cure u skoli cula sam da netko kuca na vrata stana.Izasla sam iz sobe i viknula baki:"Ja cu!".Na vratima je stajao Steve.Slatki momak plave, kovrđave kose.On je moj susjed i jos jedan prijatelj.Znamo se jos od djetinjstva.

"Pa bok Jenn! Dugo se nismo vidjeli! Kako si?"-rekao je.

"Pa znas...zivim.Hajde, uđi!"-pozvala sam ga.

"Dobar dan gospođo."-javio se mojoj mladolikoj baki.

"Dobar dan sine. Hoces li jesti nesto ili popiti?"-kao sto joj prilici, pocela mu je nuditi svakakva jela.On je pristojno odbijao.

"Idemo mi do sobe, bako."-spasila sam ga.

"Da, hvala vam puno, ali stvarno nisam gladan"-Steve je s osmijehom na licu otisao za mnom u sobu.Tamo smo se ispricali jer se dugo nismo vidjeli, pa je otisao na trening.Ja sam odlucila otici u setnju.

"Bakoo, idem ja u setnju maloo!-javila sam joj se i izisla iz stana.To je inace bio mali trosobni stan.Dok su jos roditekji bili zivi, zivjeli smo u velikoj kuci.No, sad ih nema, a baka nema novaca za odrzavanje kuce.Da se razumijemo,meni je ovaj mali stan sasvim dovoljan.

Dosla sam u park i sjela na klupu.Opet su me zarobile misli o roditeljima i proslosti.Odjednom je nesto crno brzo proletilo kraj mene.I opet.Prepala sam se."Smiri se Jennifer, duhovi ne postoje."-govorila sam si.Digla sam se i krenula natrag, sve brzim i brzim korakom.Opet sam cula nesto iza sebe.Okrenula sam se i ostala bez daha...

Vampire GirlWhere stories live. Discover now