Zavedi me!🔚

Osamnaesto poglavlje

Izlazim natrag na hodnik i brzo koračam prema mjestu gdje mi je pogledom pokazala gdje se nalazi soba. Te uljećem u nju kao manijak, bez kucanja, bez ispričavanja.

Sestra koja stoji kraj kreveta odskoči i prestrašeno me pogleda.
- Tko ste vi! - glas joj je tako tih da ju jedva čujem.
- Ja sam njen brat. Da li je sve uredu s njom!? - malo se opušta ali moj pogled i dalje fokusira ono što ona radi, jedna mala greška mogla bi ju stajati života, a ona toga uopće nije svjesna.

- Trenutno da, malo prije joj je opet stalo srce ali za sada je sve opet isto. - brzinski razmišljam ako ju nije fizički ozlijedila onda joj se vjerovatno nešto ubrizgala u venu. Bar bi ja tako napravio.

- Želim da joj testirate krv na sve otrove i to želim da odmah napravite! - gleda me zbunjeno.
- Zvati ću doktora pa vi s njim o tome raspravite. - vidim da je zbunjena te brzo napušta sobu i ostavlja me samog s njom. A onda se napokon okrenem i pogledam ženu koja beživotno leži na krevetu. Njeno lice izgleda spokojno i privučen sam njenom ljepotom.
Njena duga smeđa kosa rasuta je oko njene glave na krevetu i želja me obuzme da ju dirnem na tren, protresem glavom i ne vjerujem o čemu upravo razmišljam. Ali ipak se naginjem i pomirišim joj kosu, miriše kao najljepši cvijet koji sam ikada vidio.

Oko nje je više monitora koji prate njeno stanje, i pogledam u svaki dok se tiho pitam u njedra.
- Koji ti je vrag Jason! - nježno uzimam pramen njene svilene kose i trljam između dva prsta. Bože zar ovakva ljepota postoji. Tako krhko izgleda da sve što želim je zaštititi njeno tijelo svojim. Pa kada začujem da se vrata otvaraju skočim spreman braniti ono što je moje.

Čim mi te misli padnu na um, od šoka protrnem i preko ramena pogledam još jednom u predivnu djevojku na krevetu. Ne ona nije moja, ja sam tu da ju zaštitim i tako će biti. Ništa više!

- Dobar dan gospodine Hard! - visoki doktor ide prema meni i pruža ruku, priđem mu za korak i pružim svoju. Snažno mu stisnem ruku jer mu želim dati do znanja da s mnom nije lako.

- Sestra mi je rekla da želite razgovarati s mnom? - krivo te je informirala prijatelju. Ali nema veze kad si već tu.
- Želim da joj testirate krv na sve otrove, postoji mogućnost da ju je netko otrovao! - doktor već odmahuje glavom dok sluša šta mu govorim. I stiščem ruke u šake spreman sam ga udaviti.

- Ne vidim potrebe za tim.
- Ja vidim, i želim da napravite kako sam rekao, je li jasno!? - prestrašeno me pogleda i samo kimne glavom.
- A sada kako je ona? - briga mi se penje tijelom i sve što želim je da ova ljepotica bude dobro. Nikada se nisam zanimao za nekoga, a jedan pogled na nju i želim sve znati o njoj.

- Više ćemo znati kada se probudi, ali nijedan bitan organ u trbuhu nije oštećen, metak smo izvadili i predali policiji. Atilli je već jednom srce stalo ali uspjeli smo ju reanimirati. Sve što vam mogu reći je da čekate, pošto ste član obitelji možete ostati ovdje kod nje u sobi.

Kao da bi me netko uspjeo natjerati da ju napustim. Atilla, zove se Atilla predivno ime za još ljepšu ženu. Kimnem glavom dok se doktor pozdravlja i odlazi prema vratima. Sjedam na stolicu pokraj nje i prstima nježno dodirnem njenu ruku, kroz mene proleti osjećaj prepoznavanja. Ova žena će mi obilježiti život kao nitko. To već vidim i osjećam.

Kucanje na vrata me trgne i odmaknem se od nje kao opečen. Polako ulazi ista ona sestra i primakne se Atilli te radi na tome da joj izvadi krv u par epruveta. Ispod oka stalno pogledava prema meni, i znam i njoj se sviđa ovo što vidi.

Moje tijelo je sačinjeno od čistih mišića, jer ipak vježbam skoro svaki dan po dva puta. Uz to radim opasan posao i moram uvijek biti spreman na sve. Ali žene najviše privlači opasnost koja isijava iz mene. A nitko ne vidi mene, svima je samo izgled bitan.

Kada je gotova pokupi sve i napusti prostoriju, nastavim u tišini sjediti i gledati u njen predivni prčasti nos. A tada mi mobitel zavibrira u džepu i povučem ga te se javim.

- Da!
- Kako je? - Tyler zvuči jako zabrinuto.
- Malo prije su je morali reanimirati i za sada je stabilno. Ali brine me jedna druga stvar!
- Šta?
- Kada sam dolazio vidio sam poznatu žensku kako mi ide u susret, ne mogu se sjetiti tko je ona, ali bila mi je sumnjiva i mislim da je otrovala Atillu.
Tišina s druge strane je teška i tada čujem glasan uzdah.

- Selina će biti shrvana, ako se Tilli nešto dogodi. Molim te Jason, čuvaj ju kao da je tvoja sestra!
- Nema problema!

Poklopim i pogledam natrag u Atillu, kao da je moja sestra? Ja je jebeno gledam kao ženu koja se polako uvlači u svaku poru mog tijela. I ne znam kako da se protiv toga borim.

Nagnem se i spojim naše prste, te nježno joj ruku povučem prema sebi. I slušam kako njeno srce kuca, kao najljepša melodija na svijetu. Sve me na njoj privlači, i tako bi voljeo da otvori oči i pogleda me, mislim da bi se tada istopio kao led.

Koji mi je kurac? Nikada nisam ženu gledao ovako, nikad se nisam želio za nekoga promijeniti. Ali gledati ju ovdje beživotnu u meni budi zaštitnika, sve što želim je zaštititi njeno maleno tijelo.

Nagnem se naprijed i spustim glavu na naše spojene ruke. San je došao po prvi put lako, i nije bilo noćnih mora, kao da mi je ona dala snagu da se protiv njih večeras mogu boriti.

Nakon dva sata otvoram oči i primijetim stariju ženu kako sjedi na drugoj strani kreveta. Ona drži drugu ruku od Atille, odmah se ispravim ovo je prvi put da sam ovako neoprezan bio.

- Tko ste vi?!
- Ja sam od Atille Glory mama, a tko si ti? - ne sviđa mi se, uopće mi se ova žena ne sviđa. Atilla Glory Hard, ponavljam ime u glavi i pogledam u njeno spokojno lice i zagrije me nešto oko srca.

Moja mama je uvijek govorila, Jason znati ćeš kada nađeš svoju srodnu dušu, i kada se to desi ni za živu glavu ne puštaj ju. A sad imam toplinu oko srca jer ju moje srce prepoznaje kao svoje, i znam ova žena nije ni svjesna a već me ima.

- Ja sam Jason, Tyler me poslao kao zaštitu za Atillu!
- A onaj gad koji je napravio kopile mojoj Selini Emery! - stisnem ruku u šaku i pogledam natrag u Atillu, nadam se da nisi kao svoja mama. Jer ako jesi zajebao sam se žešće, opet!

Gledam u Atillu i tog trena začuje se glasno pištanje, pogledam u monitor i shvatim srce joj je stalo.
- Šta se dešava?! - Atillina mama vrišti i u sobu ulijeću sestre te za sobom vuču aparat koji će pokušati oživjeti Atillu.

- Molim vas napustite sobu! - sestra vrišti na nas, ali ja se pomaknem u kut sobe i gledam što se dešava. Nikada se nisam više bojao, nikada veći strah nisam okusio. Ruke mi se tresu dok gledam kako njeno tijelo svaku put odskoči od kreveta kad ju udare strujom.

Ali ništa, njeno tijelo ne daje reakciju i tonem u crnilo u svojoj glavi. Šta ćeš mi ju dati na par sati i onda uzeti? Zatvaram oči i nisam u mogućnosti gledati kako njeno tijelo umire, čujem glasove oko sebe, ali do mozga mi ništa ne dopire. Tako žarko želim da smo se prije upoznali, možda bi ju zaštitio. Ovako sad stojim u kutu i gledam kako umire. Nikada se više nisam osjećao beskorisniji. Tako ću rado ubiti osobu koja je ozlijedila ovog anđela.

- Imamo puls!
- Dobro došla natrag Atilla! - jedan od sestri se naginje i nježno joj pomiluje kosu. Odahnem glasno i spustim se na pod, kada monitor ponovo počne očitavati otkucaj srca, ogroman kamen mi padne s grudi.

Kada svi opet napuste prostoriju ustanem i dođem do nje te ju samo gledam. Želim, tako jako želim priliku. Želim da ju upoznam, da znam što voli. Želim puno toga, želim da me ona izvuče iz tame. Te nesvjestan svoje namjere naginjem se prema njoj i svojim usnama dotaknem njene. Val sreće se penje kroz mene i u jedno sam siguran.

- Ti si moja Atilla, a sada se bori da upoznaš čovjeka svog života!