Zavedi me!🔚

Šesnaesto poglavlje

Dean mi baca odjeću u lice onaj tren kada izađem na obalu, vidim da je bijesan i znam da sam najebao.
- Koji vrag Tyler! Ajde da nemaš nikoga da ti pomogne ne bi ti rekao ni riječi! Ali imaš mene, Eliota, i Gabriela ali ne ti kao jebeni idiot, preko noći odlučiš sve sam riješiti!

- Uredu je znam da sam pogriješio!
- I onda u tri mjeseca se javiš samo pet puta, trebao si biti pametniji i znati da se to ne može riješiti preko noći, trebao si tražiti pomoć, znaš da bi ti pomogli!

On i dalje nabraja kao navijen, dok oblačim odjeću i u trenu sam opet cijeli mokar.
- Neće se ponoviti, obećajem! Sada imam za koga biti živ, i sada imam se za koga boriti! - uzvratim mu i njegovo lice se smekša na tren, te snažno provuče ruke kroz svoju kratku crnu kosu.

- Kako ide to između vas?
- Za sada odlično, mislim iako nismo ni tjedan dana skupa ali osjećam se kao da ju znam i kao da sam s njom godinama. Ona me je spasila Dean, Sofija je pametno napravila kada ju je dovela s sobom. Nisam siguran da li bi se vratio da nje nije bilo tamo! Ostao bi u Moskvi i dalje plakao nad svojim životom.

A tada se sjetim Sofije i jeza mi prođe tijelom. Nisam siguran kako ali moram mu reći, moramo pomoći svojoj sestri.
Dean me lupi po rameni i osmijehne se a zatim krenemo koračati natrag prema kući.
- Drago mi je da ste to riješili! I pojavljuje ti se plavica tu gdje te je udarila kada si ju ulovio za nogu.

Iznenađeno podignem ruku i dodirnem obraz te se trznem kada mi lagana bol prođe tijelom.
- Dean, moramo razgovarati o Sofiji. - zastane u hodanju i pogleda me zabrinuto. Znam ona je njegova najslabija točka, on se krivi jer godinama je živjela i doživljavam teror od strane našeg oca.

- Šta s Sofijom?
- Zabrinut sam, znači spasili smo djevojčicu od silovanja i Sofija je reagirala previše osobno, vidio sam bol u njenim očima. A zatim je sama ubila tog lika i ne samo njega i prema ostalim teškim situacijama je bila previše nemilosrdna.

Dean spušta glavu poraženo i gleda u svoje noge. Vidim koliko ga ovo sve boli, vidim krivicu u njegovom držanju.
- Dean, ne govorim ti ovo da se kriviš, govorim ti ovo da našoj sestri trebamo pružiti normalan život, trebamo joj dozvoliti da diše sama, a ne da je uvijek jedan od nas kraj nje, ili Gabriel koji ju stalno prati. Možda bi pomoglo da sama pronađe sebe, pa sam zato uvjerio Gabriela da ostanu tamo jedno vrijeme, da pusti Sofiju da otkrije što ona želi. A za sada želi dovesti do propasti očevo carstvo.. - zastanem jer me jeza prođe za ovo što slijedeće moram izgovoriti... - tako da sam joj sve propustio.

- Ti si napravio ŠTA! - bijesno mi se unese u facu i pokušavam se smiriti da ne dođe do još veće svađe.
- Morao sam, zapravo sam želio to napraviti jer ona to zaslužuje, ona to mora napraviti za sebe. Ubiti zmiju koja ju guši, a ono sve tamo je prošlost koja ju guši.

Njegova bijes malo popusti i odmakne se od mene te gledam kako poražen stoji, sve nas ovo pogađa ali njega najviše. I snažno ga povučem u svoj zagrljaj i potapšam te se još brže odmaknem od njega.

- Biti će ona dobro, jer ona je Sofija Casel i mi nikad ne odustajemo od obitelji. I Dean napraviti ćemo sve što možemo da ju vratimo natrag na pravi put.

On kimne glavom te se okrene i nastavi hodati. Gledam ga kako odlazi i koliko su mu ramena spuštena, koliko se brine. Sine mi ideja kako mogu možda sve ispraviti. Izvadim mobitel iz džepa i nazovem jedan broj koji može pratiti njena kretanja čak iako je ona daleko.

- Reci. - Jason se kao i obično javlja kao da je u žurbi.
- Treba mi usluga!
- Tyler, pa ja samo živim da ispunjavam tvoje usluge.
- Ne seri! Hoćeš ili nećeš to napraviti?
- Reci! - ljutito to izgovori

- Potrebno mi je da nekog pošalješ u Moskvu da prati kako propada Gregorievo carstvo, ta osoba mora biti od povjerenja. I ne želim da ta osoba zna s kim ima posla, jednostavno želim da stoji s strane i obavještavam te o razvoju situacije.

- Ali zašto?
- Zato što me strah da sam napravio grešku jer sam dopustio Sofiji da to sve preuzme jednostavno želim biti siguran da će to gasiti pomalo.

- Ok, poslati ću najboljeg čovjeka u agenciji i reći ću mu da je to tajni zadatak. Odgovara li ti tako?

- Da hvala ti Jason!
- A sad odjebi imam posla! - nasmijem se dok mi on poklapa. Vraćam mobitel  natrag u džep i sjetim se Selininog golog tijela oko mog i znam moram završiti ono što nas svi uporno prekidaju. Ovaj put ću zaključati jebena vrata i pobrinuti se da uzmem ono što je moje.

Žurno ulazim u kuću i dočeka me kaos, Emma i Elena se svađaju oko neke lutke, dok Isabella i Gabriel se gađaju hranom, a malena Angela sjedi u stolici za hranjenje i sve to gleda sretno i plješće rukama.

- Šta se ovdje dešava! - glasno viknem i svi se ukoče u pokretu te u sva glas viknu.
- Ona je počela!
- On je počeo!
Hrane je svugdje po podu, a lutka je skoro ostala ćelava.

- Gdje su vam roditelji? - Isabella me pogleda nježno svojim crnim očima i nevino se osmijehne.
- Mama je s Selinom i Davidom, a tata je s strikom na terasi.
- A tko vas je trebao paziti?
A tada se Emma obrati nježnim glasom i još slađe mi se nasmiješi.

- Tata je trebao, ali rekao je Eleni da nas pripazi. - glupan je rekao djetetu da pazi na ostalu djecu.
- Nastavi te s čim ste počeli, naučiti ćemo vašeg oca pameti!
A tada ludilo započne hrana iz tanjura nestaje i blizanci ju bacaju jedno na drugo, dok lutka u rukama Elene i Emme više nema ni ruke a i glavu je izgubila u bitki.

Primaknm se najmlađoj članici obitelji i podignem njeno tijelo iz stolice. Angela me pogleda još ljepše te nježno utisne poljubac na moj obraz. Sada da zatraži bilo šta od mene dobila bi, ali sreća je što priča ali ju se još ne razumije u potpunosti. Ili ju samo Jasmin razumije.

- Tyler koji vrag! - Eliot stoji na vratima i bijesno gleda u mene. Dijeca u trenu ostave sve i bježeći nestanu iz kuhinje, okrenem se i pogledam hranu po podu i zidovima, i slegnem ramenima.

- Koliko znam ti si ostavio djecu same ne ja!
- Jasmin će me ubiti! - u prolazu mu dodam Angelu i sa suosjećanjem ga potapšam po ramenu.
- Sretno brate!

Ostavim ga da stoji dolje i penjem se na kat prema sobi moje duše. Te zastanem na vratima kada čujem kako njih dvije razgovaraju u sobi.

- Ali Selina kako ne osjećaš što je ispravno? Šta točno želiš? - Jasmin ju upita.
- Ne znam Jasmin, želim ga i znam da mi je potreban kao zrak ali strah me, možda mu jesam oprostila sve ali opet me strah šta ako mu ne budem dovoljna, šta ako mu za godinu dojadim i ostavi me zbog druge. Već sam dovoljno slomljena, a mislim da bi me to uništilo.

Zrak mi zastane u plućima i ne mogu normalno disati. Razumijem ju u potpunosti ali dokazati ću ja njoj kako ja volim, a Tyler kada voli onda je to dok nas smrt ne rastavi. Otvorim vrata do kraja i Selinin pogled se zaustavi na meni i vidim da zna da sam čuo što je rekla.

- Jasmin mogu li nasamo razgovarati s Selinom? Jasmin kimne glavom i ustene s kreveta te krene prema vratima.

- Jasmin da sam na tvom mjestu držao bi se dalje od kuhinje! - zastane i pogleda me, te bijesno se okrene prema vratima i trčeči odlazi prema dolje.

- Skidaj se! - Selina me gleda u oči bez imalo straha, primijetim da se je okupala i na njoj su tajice i obična crna majica. Stoji na drugoj strani kreveta i samo me gleda.
- Daj da razgovaramo prvo! Znam da si me čuo!
Nježan joj pogled pokloni i obratim joj se glasom koji ne dozvoljava protivljenje.

- Ljepotice rekao sam da se skineš! Želim završiti što sam započeo, i ako ubrzo ne budeš gola i na leđima, potrgati ću svaki komad odjeće s tvog tijela a onda ću te jebati sve dok sumnje ne izađu iz te tvoje prelijepe glave.