Nedodirljivi tango

Imala je crvenu kovrčavu kosu do ramena

inspirirano vođenjem sestre na trening i buljenjem kroz staklo kojih sat vremena

Imala je crvenu kovrčavu kosu do ramena, plave nezainteresirane oči i dvije crte za usne od kojih je donja bila deblja, a gornja tanja.
Lice joj je bilo ukrašeno pjegicama različitih veličina zajedno s velikim nosom, velikim ušima, ali i nepostojećim obrvama koje su bile samo prisutne u posebnim prilikama zajedno s crnom lepršavom haljinom do koljena koja je skrivala njena jaka bedra i bucmasti trbuh, a dodatno naglašavala sportske listove i velike grudi.
Bez obzira na pohvale njenih prijašnjih plesnih učitelja mene definitivno nije zadivila ni najmanje.
Bila je elegantna poput slona, brza poput morža i gipka poput želea.
Ukratko, bila je užasna plesačica.
Neambiciozna, nezgrapna i nespretna.
Nije imala smisla za ritam i svi pokreti su joj bili barbarski.
Svaki put kad bi pogledao u nju pitao bih se što ona radi zajedno s nama profesionalcima i svaki put se zgražao kada bi netko pohvalio njenu užasnu tehniku.
Bila je trn u mojem oku i noćna mora koju sam svaki dan iznova proživljavao bez obzira na to što smo godinama kolege.
Neki ljudi se jednostavno ne mjenjaju.
Barem sam tako mislio, sve do prošlog tjedna.

Bila je srijeda, treći trening ovaj tjedan, a u meni je vladao neki duh lijenosti i umora te mi se čak ni frizura nije dala napraviti tu večer.
Inače bi uvijek imao kosu izravnanu i visoko dignutu gelom, no danas zbog tog nekog osjećaja manjka volje za životom odlučio sam ostaviti svoju prirodnu iritantnu kovrčavu kosu.
Padala mi je preko čela i išla posvuda te sam sam sebi zaprijetio da mi više nikad ne padne ovakvo sranje napamet.
Nakon toliko godina podsjetio sam se još jedanput zašto mrzim svoju kosu i zašto radije trošim cijelu vječnost da ju uvedem u red umjesto da ju ostavim onakvu kakva zaista jest.
Ista stvar je bila i sa mojom odjećom umjesto uskih crnih traperica s rupom na koljenu odabrao sam staru sivu trenirku koju nisam nosio od prvog razreda srednje škole, a sada mi je bila premala duljinom i preširoka oko struka.
Majca je bila neka izlizana siva s tragovima boje od mojih starih slikarskih dana i mrlja od kečapa zbog mog prejedanja od stresa u osnovnoj i takozvanog gejmerskog života.
Čak ni cipele koje sam nosio nisu bile moj tip umjesto crnih marti na nogama su mi bile prljave poluraspadnute bijele starke.
Sav sam bio nikakav bez obzira na to što sam svaki dan težio tome da budem nekakav.
Htio sam biti popularan i voljen, sretan i uspješan i nikako nisam htio biti tužan.
Čak ni sada u svojem najgorem izdanju nisam bio tužan, već samo umoran.
Umoran od života, svoje umišljenosti i želje za uspjehom.
Nos koji mi je prije bio visoko dignut u zrak sada mi je spuštao glavu prema dolje svojom težinom, dok su tenisice koje mi mama već mjesecima želi baciti u smeće, udarale svaki kamen na cesti u nadi kako će gotovo neprimjetna fizička bol unijeti malo života u mene.
Naravno da nije, ali u meni je i dalje postajala mala nada, kako će se ukoliko udarim dovoljno kamenčića, sve riješiti.
S tom mišlju ušao sam u plesni studio gdje su me dočekali pogledi puni brige i osmijesi puni sažaljenja na koje sam odvratio jednim velikim blistavim osmijehom.
Bio je lažan, naravno.
Osjećao sam se kao da mi se maska nalazi na licu, a i da ne pričamo o tome kako su pogledi trenerica i plesačica postali još zabrinutiji.
Nakon toga nisam im se više osmjehivao, već sam lice pretvorio u nebrobojnu tvrđavu.
Nisam htio reći ljudima kako ne mogu, kako se loše osjećam i kako osjećam da je ovo samo početak kraja.
Odlučio sam držati jezik za zubima.
To nije bio težak zadatak dok sam skidao ružne tenisice, usku trenirku i majcu punu neispavanih noći i nezdravog života i mjenjao ih za široke crne košarkaške kratke hlače i bolesno široku bijelu majcu u koju je komotno mogao stati još jedan "ja".

U tom trenutku sam se osjećao bolje.
Osjećao sam se zaštićeno i skriveno od svijeta bez obzira na to što ću za par minuta pokazati svoju ranjivu umjetničku stranu.
Čak mi nije smetala ni prisutnost crvenokosog čudovišta koje je svoje utočiste pronašlo na podu, u desnom kutu, pokraj starog klavira.