Zavedi me!🔚

Četrnaesto poglavlje

- Oprosti Sofija, popraviti ću sve obećajem! - ona se okrene i suznih očiju me pogleda, kimne glavom i nastavi dalje. Selina me i dalje čvrsto drži za ruku i pruža mi prijeko potrebnu utjehu.

Nastavljamo se kretati kroz uske hodnike, kad me neki šum zaustavi. Okrenem se oko sebe i nisam siguran od kuda dolazi.
- Sofi, je čuješ ovo? - ona se vrati do mene i zastane kad se opet začuje.
- Da čujem sad! - bez razmišljanja krene naprijed.

Okrenem se prema Selini i nježno joj poljubi usne, kad se odvojim od nje pogledam ju u oči.
- Idi s Gabrielom, mi moramo ovo provjeriti.
- Tyler ne, molim te ne ostavljaj me! - kratko pogledam prema Sofiji koja je već dosta daleko i znam njoj sam potrebniji. Selina će biti sigurna s Gabrielom, i njegovim ljudima.
- Volim te, idi s Gabrielom! - nježno ju poguram prema njemu, i gledam u njene oči boje čokolade kako se pune suzama.

Okrenem se bez razmišljanja i požurim za Sofijom. Koja hoda tiho hodnikom kao smrtna ubojica.
- Koji vam je kurac ljudi! Je vi želite poginuti, jebeno izađite van pa ću vas ja upucati!

- Začepi Jason! - Sofija bijesno odgovori, a od Jasona više ni glasa.
Kako se približavamo, zvuk jecanja je sve glasniji, kada napokon stanemo ispred vrata od kuda dolazi zvuk, glasna muzika i nečiji jecaj se miješaju.
Kratko se pogledamo prije nego Sofija nježno povuče kvaku i otvori vrata.

Prizor koji ugledamo ispred sebe izbije svaki trun mog zdravog razuma iz glave. Prvo što primjetimo je zidovi roze boje, i veliki poni nacrtan od poda do stropa. Muzika je užasno glasna, Sofija otvori vrata do kraja i probljedi cijela kada ugleda mušku figuru na dječjem krevetu.

Njegova ruka grubo drži crvenu kosu od djevojčice dok se u nju zabija, leži na njoj pa njegovo tijelo pokriva većinu njenog tijela. Njeni jecaji postaju sve glasniji i glasniji i svakim udisajom moj bijes je veći i veći.

Vrisak koji izleti is Sofije je neprepoznatljiv, uleti u sobu i nevjerojatnom snagom povuče mušku figuru s curice. Njegovo golo tijelo sleti ispred mojih nogu, još jedan vrisak se prelomi sobom koji ne prestaje, ali ovaj je puno drugačiji ovaj je dječiji.

Svoj pištolj prislonim na njegovu glavu, i toliko žarko želim povući okidač. Curica se pokušava pokriti s svojom rozom dekom, dok njene oči plave kao nebu pune su suza, i lagano kliz niz njeno lice.

- Uredu je djevojčice, više ti nikad neće nauditi! - Sofija joj se obrati na ruskom dok joj prilazi. Njen preplašeni pogled padne na čovjeka ispred mene, i želja da ga ubijem se poveča.

Njena sitna figura se skupi u kutku kreveta i Sofija sjedne na krevet pokraj nje te joj nešto jako tiho šapne. Ne uspijem uloviti što joj je rekla, ali kad prestrašeni tihi glas curice odgovori, svaki atom snage upotrijebim da ne vrisnem iz petih žila.

- Je li ikad prestane boljeti? - na ruskom ju curica upita. I moj pogled se zaljepi za Sofiju i tada shvatim nikada nam nije pričala o životu ovdje u Moskvi. Uvijek se trudila biti pozitivna u stvaranju uspomena od kad je došla kod nas. Trnem, prst mi toliko želi preći malu razdaljinu i prosuti mozak ovom monstrumu, prosuti mozak onome tko je moju sestru povrijedio.

- Hoćeš li poći s mnom i mojim bratom, mi ćemo te spasiti. - djevojčici se glava okreće između nas dvoje i vidim trenutak kada je njena pametna glavica odlučila.
- Da.
- Ne možete ju odvesti ona je moja! - muški glas ispred mene se trzne da potrči prema krevetu, ali ja budem brži i ulovim ga za kosu te njegovo golo tijelo bacim od zid. Isputi jauk dok se skuplja u fetus položaj.

- Kako se zoveš? - Sofija ju upita dok ustaje i otvara vrata ormara, vadi odjeću iz ormara i dodaje curici.
- Arina.
- Predivno ime Arina, ja sam Sofija a ono tamo je moj brat Tyler.
- Zašto je on sva plav? - s strahom gleda u mene, i tako me podsjeti na prestrašeno jagnje.
- On ti dolazi iz porodice štrumfova. - dječiji smijeh preleti sobom.

Sofija joj brzo navlači odjeću i kada ju je obukla posjedne ju na krevet. Njena crvena kosa se raspe po njenom licu, predivna je djevojčica.
- Arina, gdje ti je obuća?
- Nemam je. - Sofija me na kratko pogleda i njen pogled mi trga dušu.

- Selina i Gabriel su vani! Požutite vas dvoje! - Jason nam bijesno u uhu kaže. Pogledamo se i ona povuče djevojčicu na noge te ju nježno pogura prema meni.
- Odi van s mojim bratom ja ću odmah doći! - znam što će napraviti i muška figura se ukoči kraj mene.

Arina prođe pokraj mene, bez gledanja u muškarca i krenem za njom te zatvorim vrata. Curica se povuče što dalje od mene, i moram priznati hrabra je mala djevojčica.
- Koliko godina imaš?! - svoje male ruke omotan oko svog pre mršavog tijela.

- Dvanaest. - gledam ju u šoku, tako je sitna da joj ne bi dao ni deset godina, a kamo li dvanaest.
Bolni muški vrisak se prelomi kućom, i nakon toga se začuje hitac, a onda se tišina spusti na nas. Nevjesna svog postupka Arina mi je prišla bliže kao da se pokušava sakriti od svih.

Vrata se otvore i Sofija izađe kao da se upravo ništa nije desilo. I opet se podsjetim koliko hladnokrvna može biti. Nježno uzme curicu za ruku i vratimo se istim putem natrag. Jason nas opet navigira u uhu, i napokon ugledamo svjetlost koje se probija hodnikom.

Onaj tren kada moje oči se sastanu s suncem na trenutak sam slijep. U daljinu ugledam kako ženska figura trči prema meni, dok njena kosa leprša iza nje. Osjećam se ponosno, osjećam se sretno. Njeno tijelo se sudara s mojim, užasna bol proleti mojim tijelom, i izbije mi dah iz pluća. Ujedno se osjećam sretno i ponosno. Moj san je ostvaren, moja mašta je tu u mojim rukama.

Usne nam se sastanu u pohlepnih poljubac i kada nam se jezici dodirnu srce mi zapjeva najljepšu pjesmu. Dok tijelo kaže dobro mi došla ljubavi.
Odmaknem ju na tren od sebe i njeno lice uzmem u ruke.

- Volim te. - njen predivni osmijeh se razlije njenim licem.
- I ja tebe! - još jednom kratko dodirnem njene usne i uzmem ju za ruku te povedem prema Gabrielu. Kojeg okružuje mala vojska, dok je najmanje pet džipova u nizu poredano.

- Hvala ti! - progovorim kad stanem ispred njega. Njegovo lice se još više smježura i povuče moje tijelo u čvrsti zagrljaj.
- Na tren si me prepao sinko. Zašto se prvo meni nisi javio!? Ja bi riješio ovaj problem, a ne da ovoliko riskiramo.

Znam da bi, ali napokon sebi priznam bježao sam. Bilo me je strah još jednog odbijanja i zato sam zgrabio prvu priliku i pobjegao. Ali sada kad ju držim za ruku, osjećam se kao najveći pobjednik.

- Pripremi se na Eliota, bijesan je i mislim da će te rastrgati kada te napokon vidi.
Kimnem glavom i pogledam u Selinu.
- Gdje je David?
- Kod Jasmin, morala sam ga ostaviti. I sada jedva čekam da ga zagrlim. Idemo kući molim te.

Pogledam prema Sofiji koja malenu curicu veže na zadnjem sjedištu, i znam učiniti će sve u svojoj moći da ta curica napokon ima djetinjstvo koje ona nikad nije imala. Tako sam ponosan na nju, dok se ujedno brinem.

- Idemo kući! - povedem ju prema autu te otvorim joj vrata, ona sjeda na zadnje sjedište, obiđem auto i sjednem pokraj nje. Ona svoje tijelo priljubi uz moje, dok se Jason smiješta za vozačevo mjesto.

- Smradu, na tren si me prepao! - potapšam njegovo rame dok on pali auto i vodi nas što dalje od te ogromne vile. Selina spušta svoju glavu na moje rame, i nakon kratke vožnje začujem njeno nježno hrkanje na mom ramenu. Srce mi je kao kuća, ona je tu, sve još što trebam je moj sin i u potpunosti smo mala obitelj.

Toliko želim da bude moja žena, ali ujedno me strah postaviti to pitanje. Tek si je priznala da ima osjećaje prema meni, ne želim to ugroziti. Pustiti ću da sve ide svojim tokom pa kuda nas odvede.

- Pa Jason šta ima kod kuće?
Na tren me pogleda u retrovizoru, te mu pogled padne na uspavanu Selinu. Onda tiho progovori i svaka dlaka na tijelu mi se naježi.

- Sranja! Sve sama sranja!
I siguran sam da su sve vezani oko ovog anđela u mojim rukama. Ona je moj osobni magnet za nevolje.