Zavedi me!🔚

Drugo poglavlje

Zagorčavala sam im život gdje i kad god sam stigla. I sad kad gledam na tu situaciju, mama je sve to mogla spriječiti. Samo je jebeno trebala reći tko je moj otac.

- Mama prestani! - bijesno ju pogledam dok ona podigne glavu i gleda me kroz suze. Toliko ju žarko želim povrijediti, da napokon dopustim istini da izađe na vidjelo.

- Selina.
- Znaš postala si baka, tvoja kćerka se jebala bez zaštite i sad ima dijete sama s sobom!
Lice joj probljedi i u tom trenu gledam kako joj se oči okreću i lagano klizi na pod.

Tilla potrči prema njoj i ulovi ju prije nego lupi glavom od pod. I tada nastane cijela struka sestre i doktori trče oko moje mame a ja se okrenem i odem. Osjećam se kao da odlazim i ostavljam prošlost iza sebe.

Kad izađem napokon van, udahnem prijeko potrebni zrak. Sve je nekako drugačije, ja sam drugačija. Hodam prema autu i kratko napišem Tilli poruku da sam morala otići.

Kada se parkiram u svoju garažu, nisam sigurna kako još da podnesem Tylera. Dok se vozim u liftu dlanovi mi se znoje i srce mi lupa kao da trčim jebeni maraton.

Pošto je već devet navečer i postoji mogućnost da David spava ulazim na prstima u stan. U dnevnom je upaljeno svijetlo i odmah krenem tamo.

Zastanem kad začujem njegov muževni glas i srce mi više ne lupa sad hoće iskočiti.
- Rekao sam kako da napraviš ili će biti tako ili nikako Jason!

Zatim šuti dok sluša što mu govori u mobitel.
- Ne Selina ne zna, i bolje je tako.
Na spomen mog imena pomaknem se još malo, on priča o meni.

- Ona je kao pakao, i ako treba goriti ću do smrti, ali bar ću biti blizu nje.

Iako ne želim topim se na njegove riječi, i osjećam kako mi se tijelo napaljuje i lagano bukti.

- Ok Jason. Čuvaj se.
Poklopi i okrene se prema meni, samo se gledamo. Željela bi da me dirne, da me poljubi. Ali i dalje svatko stoji na svojoj strani.

Njegov pogled prži me, grije moje ranjeno srce unutra. A onda se sjetim što mi je učinio i tijelo mi se u trenu ohladi. Okrenem se na peti i krenem prema kuhinji.

- Do kad se misliš opirati? - njegov glas me zaustavi.
Okrenem se i pogledam ga, toliko ga dobro znam, ali opet ne znam ga nimalo.

- Dok budem imala snage.
- Selina. Znaš da žalim, i žaliti ću do kraj smrti. Ali opet ne mogu promijeniti što sam učinio.

- Super, baš mi je drago zbog tebe. Drago mi je jer si shvatio što god učinio nije dovoljno jer to ne možeš promijeniti. E kad bi to mogao promijeniti onda ne bi bili u ovoj situaciji.

- Nisi fer.
- Ja nisam fer, ma ti si seljak! Šta trebala bi ti oprostiti jer se desilo jednom? Hoćeš da padnem na koljena i ja tebe molim za oprost?

- Je ti želiš da klečim i molim te?
Gledam u njega i znam šta god sad učinio ili rekao, samo će biti gore.
- Bilo bi najbolje da odeš.
- Selina, molim te?
- ŠTA?! Šta me moliš?!
- Daj nam drugu priliku.

- Prvu si dobro usrao, nema potrebe za drugom.
- Selina.
- Samo odi!

Iako sam krenula u kuhinju promijenim smijer i odem u svoju sobu te zatvorim vrata. Naslonim se na njih i napokon pustim sve kočnice u sebi i suze krenu teći niz moje lice.

Kad napokon nema više suza u meni tijelo mi je opušteno i tonem u san.

***********
Tyler

Gledam ju, ni sam ne znam koliko dugo. Samo ju gledam, predivna je svaka crta, svaka linija njenog lica. Dao bi sve na svijetu da mogu promijeniti tu grešku koja nas razdvaja kao dva kontinenta.