Čari života

6

K-k-kako se tetovaža samo stovorila na mojoj ruci? Što ću sad? Tata će me ubiti kad je vidi. Neće mi vjerovoti kad mu kažem da se samo stvorila. Mislit će da lažem. Mrtva sam. Bože pomozi mi.

A tek drugi u školi kad pomisle da sam se terovirala. Moram ke se riješiti i to smjesta. Ali kako? Otrčala sam u kupaonicu stavila ruku pod hladni mlaz vode i počela trljati tetovažu sapunom i četkom.

Ugasila sam vodu i uzela ručnik kako bi obrisala svoju izmučenu ruku. Ta stvar nejde dolje. Jedino što sam ovime postigla je da sam sama sebi nanjela bol.

Otišla sam do svog kreveta i bacila se na njega. Kako da je se riješim? Mislim da ću o tome razmišljati sutra trenutno jedva imam snage za treptanje a kamoli za smišljanje riješenja kako skinuti trajnu tetovažu s ruk...
Oči mi je odjednom obgrlio mrak i misli su mi sve sporije tekle niz glavu...

***

Oči su mi se odjednom otvorile. Ušima mi je odzvanjao Mozart. Pa to mi mobitel zvoni. Tko bi me zvao u sedam u jutro? Ustala sam iz kreveta i dohvatila sam mobitel. Stavila ga na uho.

"Halo" Rekla sam pospanim glasom koji je zvučao kao da sam nadrogirana.

"Za ime svega Hator, glupačo jedna pa gdje si ti do sada?" Poznati glas s druge strane linije izderao se na mene i probio mi bubnjiće. Pa to je Analy!

"Ej An, zaš me zoveš ovako rano u jutro pa škola još nije ni počela?"

"Šta rano u jutro. Hator propustila si prva dva sata bolje se požuri ako namjeravaš doć na treći." Analy se opet izderala na mene. Ooooop. Ne ne ne ne. Ja sam zaspala. Prespavala sam prva dva sata.

" An sory moram ić vidimo se ajd bok. "

Brzo sam poklopila slupalicu. Bacila mobitel na pod zgrabila ruksak. Nije me briga što sam u odjći od jučer ili zbog moje kose koja izgleda kao da sam izašla iz sneća. Nije me uopće briga kako izgledam.

Navukla sam rukvicu. Nemam vremena za oblačenje tenesica pa sam samo obula žute japanke i zalupila vratim stana.

***

Projurila sam kroz vrata škole i ugledala Analy kako me nestrpljivo čeka.

"Što se tebi dogodilo?" Pitala me zbunjeno.

"Duga priča."

"Dobro pričat ćemo poslije bitno je da si sad tu."
Zgrabila me za ruku i uvela u učionicu. Sva sreća profesor još nije došao. Ona je pojurila do Leona dok sam ja kao i svaki put produžila do zadnje klupe.
  

U kojoj sjedim s Ethanom. Uf Ethan. Potpuno sam zaboravila na njega. Sjela sam na stolicu i na trenutak ga pogledala u oči. Oči su mu izgledale slatko kao čokolada. Brzo sam sagnula pogled sprijećivši tako daljnje buljenje u njega i nedaj bože moj stidljivi smiješak.

Prokleta bila moja zaljubljenost!
Profesor je ušao u razred  i sat je počeo.

Odjednom ispred nosa približio mi se poznati rokovnik. Podigla sam pogled i vidjela Ethana kako gleda. Uputila sam bu zbunjeni pogled a on je samo pokazao očima na rokovnik. Pogledala sam rokovnik. Na listu papira bilo je nešto napisano nekakvim krasopisom.

Uspit zasto sve tako mitno. Tavila sam ruke na lice namjeravajući uzeti naočale i obrisati. Ali naočala nema. Ostale su doma.Pa Hator glupačo jedna kako se sada namjeravaš snalaziti po svijetu. Slijepa sam.

Približila sam rokovnik bliže licu nebi li otprilike vidjela što u njemu piše.

Šta se događa s tobom Hator?
Zašto me to pita?Zar sam tako čudna?