Izazovi me✔️

Volim te lutko!

Smallwill.
2018.

Ležim u krevetu i oči ne mogu natjerati da se zatvore. Da napokon zaspem. Imala sam jako težak let od dvanaest sati, i umorna sam osjećam to, samo tijelo mi je napeto kao struna.

Kad sam jučer stigla ovdje natrag, gdje je sve krenulo došla sam puna samopouzdanja da sam sve ostavila u prošlosti. Ali izgleda da je sve još živo u meni kao i prije deset godina.

Nisam mogla nikako zakoračiti u svoju staru sobu, zato sad spavam u Arianovoj. Imala sam osjećaj ako uđem ponovo u tu sobu, prošlost će me udariti, i strah me da bi se rasula kao staklo.

Mislila sam da je bol nestala, mislila sam da sam ga preboljela. Ali i dalje imam pitanja i dalje me muči ono zašto.

Zato ležim i ne znam ni sama šta da mislim. Boli me još uvijek. Godinama sam patila, i izgleda da još patim. Samo u manjim količinama nego u početku.

Sad imam sve, sretna sam, karijeru i živim kao da je sutra poslijednji dan. Vjerujem da ne bi bila ovakva, da mi on nije pokazao kako trebam živjeti. Pokazao mi da volim sebe ovakvu kakva jesam.

A onda povrijedio na najgori mogući način. Zato deset godina nisam dolazila jer sam duboko u sebi znala da ću se ovako osjećati. Gdje god se okrenem vidim njega, sve me podsjeća na njega. Deset godina ne znam gdje je, ni šta radi.

Samo se nadam da je dobro.
Vibriranje mog mobitela me trgne iz razmišljanja i pogledam tko me zove.
- Halo.
- I kako je tamo, sve mi reci?
- A da prvo pitaš kako sam ja?
- Ok kako si ti?
-Ok sam, nisam bila sigurna oko dolaska ali sad se kajem žestoko.
- Zašto Jasmin?
- Sve je tako još živo, ne znam opisati gdje god pogledam vidim njegov lik, osmjeh sve i osjećam se da otvaram stare rane.
- Moraš se suočiti više s tim, prošlo je deset godina.

Klimnem glavom kao potvrdu ali me strah disati, toliko se bojim svoje prošlosti.
Selina je prva prijateljica s kojim sam kliknula čim sam stigla na fakultet. Skupa smo živile sve do, prije dvije godine kad sam se udala za Anthony Stona.

- Jasmin jesi tu?
- Jesam.
- Je te zvao Tony?
- Nije, mislim da ni neće. Svašta sam mu loše rekla i zatim pobjegla ovamo.
- Trebala si mu ga otkinuti! Gad!
- Selina nije samo njegova krivica i moja je, jebi ga nikad mu nisam dala cijelu sebe i on je to znao.

- Pa šta to mu je opravdanje za varanje?
- Ne nije, ali bar jedan dio ga razumijem.
- Koji?
- Rekao mi je da me voli i da će uvijek biti uz mene. Ali da prvo moram sebi dozvoliti da se vrata prošlosti skroz zatvore.
- On je debil za to nema opravdanja!
- Selina volim te. Moram ići.
- Ajde lutko čujemo se.

Lutko, lutko, srce mi zalupa ubrzano, godinama nisam čula taj nadimak. Šta da radim s sobom?
Kako da iz sebe izbacim ovo sve? Svu prošlost! Njega.

Okrenem se na bok i zatvorim oči, dozvolim da se stvari iz skrivenog kutka mog mozga otvore. Prošlost navire u velikim količinama i svako sjećanje koje imam na njega. Nakon patnje s spavanjem. San me uvuče u sebe, ali cijelu noć sanjam njega.

Ujutro sam umornija kao nikad. Mama mi po običaju ostavi kavu na stolu. A ona je sigurno otišla u dućan. Ona je napokon sretna, dugo joj je trebalo da dođe sebi. Sad kaže da takvu grešku neće ponoviti nikad. I hoda trenutno s nekim muškarcem.
Nismo ga mi još upoznali, ali vidim da je sretna jako.

A Arian on je postao poznati arhitekt. Uspjeh koji ostvaruje kroz godinu, i njegov izgled stavljaju ga svake godine na listu najpoželjnijih neženja.
Dok on kaže uvijek, prava još nije došla.

On stiže sutra i nisam ga vidjela tri mjeseca. Tijekom godina postali smo još više povezaniji, nema dana da se ne čujemo bar telefonski.

- Dobro jutro sunce.
Okrenem se i pogledam svoju mamu, predivno je obučena u lila haljinu do koljena. Njena crna kosa je zavezana čvrsto na vrh glave, i nosi jako malo šminke.