Kada ju je napokon ugledao, srce mu je ubrzano lupalo i teško je disao. Trčao je za njom već dvadeset minuta, polako gubeći nadu. Upravo zato su se njegove usne razvukle u jedva primjetan osmijeh kada ju je pronašao.
Sjedila je na maloj klupici pokraj velike ugašene fontane u centru parka. Glava joj je bila spuštena, dugi valovi njezine smeđe kose neuredno su padali dok su joj oči bezvoljno proučavale kamenje ispod sebe. Izgledala je izgubljeno i zamišljeno, što je mladić mogao potpuno shvatiti nakon čitanja zadnje stranice njezinog dnevnika. Osjetio je snažnu bol u području srca. Znao je taj osjećaj sažaljenja koji ga je sada ispunjavao. Osjećao je iskrenu tugu zbog te djevojke, ali potisnuo je taj grozan osjećaj, nabacio glupavi osmijeh od uha do uha i prišao joj.
„Lijep je dan, zar ne?“ Započeo je s najglupljom frazom koje se mogao sjetiti. Kada se pretvorio u jednog od takvih dečki, pitao se. Ne uspjevši pronaći odgovor, ponovno ju je pogledao. Njezine smeđe oči hladnokrvno su ga promatrale.
Kada je začula muški glas pokraj svog uha, glavom Charlotte Lis prošle su svakakve pomisli. Okrenuvši se, pažljivo ga je pogledala. Bio je to srednje visine tip koji je svoje mršavo tijelo pokrio crnom odjećom i čudnim tetovažama. Njegove oči neprekidno se proučavale njezine dok su blijede usne bile razvučene u nešto što bi se moglo nazvati osmijehom. Gledao ju je, očekivajući odgovor, ali ona je šutjela. Nije znala ima li snage odgovoriti mu. Ima li uopće smisla da to učini.
Osmijeh s njegovog lica je nestao, nije se više mogao pretvarati. Nakon pet minuta šutnje, uzdahnuo je i nesigurno sjeo pokraj nje. Osjetio je da ga promatra, ali nije ga bilo briga. Znao je zašto ju je pratio. Ne da joj postavi glupo pitanje o vremenu.
„Ovo... Vjerojatno ti je ispalo.“ Njezine oči široko su se otvorile. Preplašeno je pogledala u poznatu plavu knjižicu u ruci mladića. Kada se napokon trgnula i podigla ruku da je uzme, on nije odmakao svoju. Umjesto toga gledao ju je u oči, čvrsto držeći njezin dnevnik. Njezino disanje se ubrzalo, a u kutovima očiju počele su se skupljati suze.
„Charlotte, mogu ti pomoći.“ Šapnuo je zabrinuto. Na spomen svoga imena podigla se na noge i brzim koracima počela udaljavati od klupice i dečka na njoj.
„Charlotte!“ Povikao je, razočaran njezinom šutnjom. Ponovo je potrčao za njom, pitajući se koliko puta će se to ponoviti.
„Zašto bježiš od mene?“ Upitao je tiho, držući njezine male dlanove zarobljene u svojim rukama. Cijelo njezino tijelo je drhtalo. Obrazi, pokriveni brojnim pjegicama, bili su vlažni od suza. Gledao ju je u oči i jedino što je vidio bio je strah.
„Zašto si čitao moj dnevnik?“ Začuo se njezin tihi glas, koji je potpuno odgovarao njezinom izgledu. Zatvorio je oči. Što joj je mogao odgovoriti? Bila je slomljena, a on je bio potpuni stranac. Ali način na koji su njezine oči proučavale njega, ipak mu nije dopustio da odustane od te djevojke i nastavi svojim putem. Pri jednom pogledu u njih oči znao je da ne može to učiniti.
„Morao sam to učiniti.“ Odgovorio je, još uvijek jako tihim glasom. Spustivši pogled, malo se odmakla od njega, dok su se njezine ruke još uvijek nalazile u njegovim. Nakon nekoliko dugih minuta provedenih u tišini, polako ju je poveo do najbližeg kafića. Bez riječi je sjela za stol na koji je pokazao konobaru. Prešutjela je i kada je naručio kavu za oboje, iako je mrzila taj napitak iz dna duše.
„Možeš li reći barem nešto? Šutiš već petnaest minuta i ozbiljno me počinješ zabrinjavati.“ Čula je njegov glas s druge strane stola, istovremeno osjetivši njegove oči na sebi. U zraku se mogla osjetiti neugodnost.
„Dobro.“ Nije mu bilo jasno zašto djevojka ne želi pričati. Bila je tu, nasuprot njega, promatrala ga je. Ali ignorirala je svaku njegovu riječ.
„Tvoja šutnja tjera mene da nastavljam pričati. A to nije dobro.“ Polako ga je hvatao očaj. Mrzio je sebe i mrzio je svoj glupi ponos. Junak Zayn spasit će svijet od depresije! Kako da ne, ne može natjerati ni jednu djevojku da priča s njim.
Iz razmišljanja ga je trgnuo smijeh. Da, svojim vlastitim ušima čuo je tihi ženski smijeh. Podignuvši pogled, ugledao je najljepši prizor ikada. Prizor koji neće moći gledati jako često. Nasmijanu Charlotte.
„Što je?“ Pokušao je zvučati bahato, što ju je još više rasmijalo.
„Izgledaš suludo.“ Odgovorila je, na što se on namrštio. Ali u tom trenutku osjećao je neku vrstu ponosa. Uspio je. Nasmijala se.
„Žao mi je zbog tebe i... Pa znaš.“ Utihnuo je, ne dovršivši rečenicu. Nije bio u stanju izgovoriti tu užasnu riječ naglas. Čekavši odgovor, pogledao je u njezinom smjeru i uhvatio je kako polako otpija sadržaj male čaše u svojim rukama, nakon čega ga pljuca i počinje glasno kašljati.
„Hej, što je?“ Upita je kada se uvjeri da je sve u redu.
„Mrzim kavu.“ Kaže mu s iskrenim gađenjem na licu što ga još više nasmije.
„Inače, ja sam Zayn.“ Pruži joj ruku preko stola, shvativši koliko toga on zna o njoj dok mu ona ne zna ni ime.
„Drago mi je. Charlotte Lis.“Stisnula je njegovu ruku, izgovorivši svoje ime. Kimnuo je sa smješkom na licu što ju je podsjetilo na činjenicu da već zna sve o njoj.
„Pa...“, Charlotte polako ustane i odmakne se od stola, „drago mi je što sam te upoznala, Zayn.“ Rekla je s lažnim osmijehom na licu. Otvorio je usta da nešto kaže, ali već mu je mahnula i nestala u gužvi.
Kada je ostao sam, misli su mu bile zaokupljene tom djevojkom. Bila je tako posebna, tako drugačija. Sjetio se trenutka kada ju je okrenuo i ugledao suze na njezinom licu. Trenutka kada se nasmijala njegovoj gluposti... Nije mogao ne misliti na nju. Vidjet će je ponovno. Naravno, mora! Onaj osmijeh neće biti njezin zadnji osmijeh upućen njemu. Ako joj je preostalo još samo dvadeset pet dana, on će se pobrinuti da ih provede s najljepšem osmijehom na licu.
Charlotte Lis koja je se u tom trenutku brzim koracima udaljavala od kafića, nije znala o velikim planovima tog, na prvi pogled običnog dečka. Za nju je on bio samo još jedan prolaznik koji se mješao u tuđa posla. Prvo ime na popisu bilo je prekriženo. Još dva mjesta i oprostit će se s ovim životom.
Ali naravno, ona nije znala da dečko u kafiću još uvijek sjedi na istom mjestu i oči mu sjaje od uzbuženja. Zamišljao je nju, s osmijehom na licu. Obećao je sam sebi da će ugledati taj prizor što prije. Što prije.
Evo ga :)
Oprostite što je potrajalo, ali imam varičele i bilo mi je užasno. Vjerujte mi, čim mi je postalo bolje bacila sam se na pisanje.
Hvala svima na glasovima i komentarima na prošlom nastavku! Navjerojatni ste, nastavite biti takvi!
Nastavak je malo kraći, ali obećajem da će se to s vremenom mjenjati, ovo je tek početak ;)
Eto, ako vam se sviđa 'glasujte' i komentirajte jer mi to zaista znači!
Love ya'
Stefi
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
