Tišina

Često mi dođe jedna misao u glavu, misao naporna kao nametnik kojega ne možeš istjerati iz kuće. Misao ubojita kao stršljen koji je napravio svoje gnijezdo u mojoj glavi, a za njim dolaze ostali njegova kova – još lošije misli.

Često sjedim u svome utočištu, poznatoj toplini svoje kuće, pouzdanosti zidova. I gledam u jednu točku na zidu. Gledam je, a nisam niti svjesna da to činim. Ponekad mi u takvim trenucima obrazi budu vlažni, suze se istopile na mojoj odjeći kao led na toplini, a da oči nisu ni shvatile da su plakale.

Ponekad jednostavno dođe ta misao i ne da se iskorijeniti.

Pitam se zašto, o zašto Bože, zašto ljudi moji dragi, radite to što radite? Čemu svađe, čemu ratovi?

Niste li svjesni da je sve to uzalud?

Svejedno ćete jednoga dana nestati sa lica Zemlje, svaki vaš vidljivi trag bit će izgubljen. Ostat će samo uspomene. A možda i neće.

Fotografije vremenom blijede. Isto tako i uspomene.

Možda možeš posegnuti za njima, zaključati ih negdje unutar sebe, ne puštati ih van. Možeš ih zarobiti, ne dopustiti im da iziđu, a posjetiti ih kada želiš.

No s vremenom i to blijedi. Uspomene uspiju izići na svoju slobodu, spremne zateći nekoga drugoga, a nakon toga ga iznevjeriti.

Uspomene, ljudi, sve je to laž.

A laž je nešto gorko. Laž sve pokreće. Nakon toga više ništa nije isto.

Čemu, ljudi moji dragi, propustiti smijeh radi svađe? Što nije lijepo smijati se, biti sretan? Nije li lijepo biti bezbrižan?

Zašto se moramo okrenuti lošem načinu života? Zašto se moramo posvađati? Čemu sva nerviranja zbog sitnica?

Pa, Bože, Ti si nam dao te sitnice, kao sitne kušnje, kako bi vidio da li smo dovoljno jaki da ih prebrodimo, da prijeđemo preko njih, pobijedimo ih.

Što mi, obični tinedjžeri, uopće imamo za reći? Što se mi moramo buniti? Nije nam lijepo u školi, roditelji nas guše, smetaju nam obveze? Zašto ne shvaćamo kako su nas ti roditelji podignuli na noge, napravili nas osobama kakve smo sada? Je li nam teško shvatiti koliko škola znači, knjiga podući?

Prolazim ovim svijetom gledajući sve oko sebe. Primjećujem sve. Ne pamtim ništa. Onda, odjednom, moja podsvijest izbaci sve fotografije snimljene ljudskim okom, s kapacitetom i kvalitetom mozga, u moju svijest, toliko stvarne, toliko realne. Sjetim se nečega što nisam ni znala da sam zamjetila.

Kažu mi – godine. Prolaze godine, sazrijevaš.

Nisi više dijete.

Razumiješ.

No, razumijem li? Mogu li doista razumijeti sve što se događa oko mene?

Ne.

Kažu, učiš dok si živ.

Nikada nećeš saznati odgovore na sva pitanja koja možeš smisliti.

Čemu onda pitati? Zašto bi bila znatiželjna?

Zato.

Zato što će te to održati na životu.

Lijepo je znati. Dobro je biti znatiželjan.

Kažu da netko proživi samo jedan život, a netko milijun. Kako?

Čitajući knjige.

Kažu, svijet je surov, stanje je okrutno.