Putnici bez prošlosti

Prvi bijeg

Ne mogu se sjetiti tačnog broja autobusa koji je u srijedu 16.04.1992. godine napustio Sarajevo. Možda nije ni važno, nikome osim meni. Vrtim svakodnevno taj film u glavi i pokušavam se sjetiti svih detalja. Nema nekog posebnog razloga zbog kojeg se tako mučim prisjećanjima detalja, jednostavno slike se same vraćaju. Moram napomenuti da za mene to nije bilo neko traumatično iskustvo. Traume su došle poslije,kao i osjećaj krivice jer sam otišao.

Sa mnom je bio i moj mlađi brat Damir. Tačnije polubrat. Nakon što mi je majka umrla kad sam imao tri godine, otac je jedno vrijeme bio sam, kasnije je upoznao Dunju, porijeklom Slovenku s kojom je dobio mog polubrata. Imao sam tad devet godina i koliko god da mi je teško palo što ću imati maćehu, toliko sam se obradovao kad sam dobio brata. Nisam bio nimalo ljubomoran.

Idemo u Ljubljanu, kod jedne rodice s maćehine strane. Ako me pitate nju volim, iako nisam siguran da je ona mene ikada prihvatila. Ponekad je samo dobro glumila. Priliku da odem u Ljubljanu gledam kao šansu za novi početak. Možda se pitate zašto četnaestogodišnjak želi početi novi život, kao da je stigao proživjeti mladost ali ja sam čini mi se oduvijek tražio izlaz iz nečeg što je u samom početku pogrešno postavljeno. Moj život. I još sam se već tad osjećao starije, kao da sam sve proživio , svugdje bio, sve vidio što se imalo za vidjeti.

Takav osjećaj imam otkad znam za sebe, jedino je Damirovo rođenje uspjelo unijeti malo živosti u moj usamljenički život. Djetinjstvo sam proveo čitajući i pomalo svirajući gitaru. sport me osim rekreativnog plivanja i klizanja nije zanimao. Posebno ne fudbal. U svojoj okolini očajnički sam pokušavao naći nekog s kim bih mogao razgovarati o smislu svog postojanja i pokuati naći odgovore na iskonska pitanja - kao što su tko smo i zašto smo tu. Usamljeno sam se osjećao i na školskim izletima.

Ipak se nadam da će ovog puta biti drugačije. Lica koja gledam oko sebe šaputaju o onima koji su ostali i šta ih čeka... Ne, neću misliti na to. Znam da rodbina moje maćehe više prizeljkuje Damira i da su mene primili reda radi ipak gledat ću ovo putovanje kao novu polaznu stanicu... možda do Skandinavije, tko zna? Dunjinu rodicu Veru vidio sam samo jednom kad je dolazila u Sarajevo, bila je prema meni ljubazna ali ni mrvu više nego što treba. Proračunato, rekao bih.
Plaše me lica koja gledam u autobusu dok razmišljam o tome, njihovi hladni, beživotni pogledi. Ali ono što me donekle smiruje je Damirova bezbrižnost - pun mu je ruksak knjiga koje mu je dala da mu bude lakše, da ne osjeća razdvojenost od omiljenih stvari uključujući i "walkmen" s njegovim omiljenim kasetama - U2 i Scorpionsa. Meni je rekla da se ne natrpavam suvišnim stvarima.

Nakon tog dana autobusi nisu išli direktnim putem preko Kreševa. Tako su bar pričali, ja nisam toliko pratio sva ta dešavanja. Uskoro je izgorila i pošta u centru grada i telefonske linije su onemogućene. Preživljavao sam svoju dramu. U Ljubljani su mi rekli da su me primili samo zbog Damira, čak ni otac Edhem nije bio razlog. Našli su mi rođake u Lovranu i ubrzo me se riješili. Moji i Damirovi putevi su se tu zauvijek razdvojili.