Lagano pravim korak. Ponovno . I onda vjetrić. Piri. Lagano kao da me gura u leđa i daje mi poticaj. Opuštam se .I najednom ništa ne osjećam. Ništa .Kao da ležim negdje između tla i neba. Ništa određeno. Kao da nisam nigdje. Nema me . Ne postojim.
Hladno je . Osjećam to. Trenutno znam da sam mrtva i da mi je hladno. Ali nešto fali. Ne čujem one lagane otkucaje srca u lijevom dijelu prsnog koša. Srce me je izdalo,šuti. Zaključujem – smrt je hladna . Ne! Nije moguće nije ovo smrt. Ili ipak je ? Ne, ne smije biti. Možda je ovo neko vrijeme prije smrti. Vrijeme da ispitam što sam to napravila i da požalim.
-Ne- opet se prekinem u razmišljanju. Ne kajem se zbog ovoga i ne žalim . Ovako sam htjela. Opet me hvataju misli i sjećanja. Dakle sad sam sigurno mrtva . Gdje li je sada moj otac . Sigurno je tužan. Ne, ne želim da je on tužan ni itko od moje obitelji. Uhvati me jedno sjećanje i drži me .Ne pušta. Ne da mi da pobjegnem . Odvuče me nazad u život. Stojim pored jednog od hrastovih stabala u našoj ulici i gledam na svoju kuću. Izlazi otac . Obučen je u košulji ,oko vrata lagano opuštena kravata a u rukama spisi. Sigurno ide na posao . Za njim iz kuće trči djevojčica smeđe kose,boje poput meda. Bijela haljinica lagano leprša dok preskače dvije stepenice koje vode do verande i do ulaza u kuću. Trči za njim i zove ga . Pogledam ju . I vidim sebe . Točno znam što će se sada dogoditi kao i svakog puta kada je odlazio na posao. Okrene se i sagne a male ga ručice čvrsto stišću oko vrata samo da što duže potraje. Bacim pogled prema prozor majka viri kroz prozor dok prstom lagano drži zavjesu da vidi. A onda odlazi nema je na prozoru. Dvije,tri,pet sekundi –nema je . A onda se lagano pojavi na ulaznim vratima i zove ju. Onim svojim milim i blagim glasom. Pušta oca i lagano trči prema majci .Stoje na verandi majka ju lagano grli i svojom rukom miluje kosu svome malome anđelu .Otac ulazi u auto,izlazi iz dvorišta, svirne im i mahne te lagano stisne po gasu. Izvlači se ispod majčine ruke i trči preko trave ispred kuće. Izlazi na cestu i viri na ulicu. Gleda kako auto odlazi sve dalje i dalje i onda skrene i nema ga više . Ali i dalje gleda i čeka. Nada se da će se vratiti,da je nešto zaboravio. Nakon nekog vremena shvati da se neće vratiti. Pogleda prema vratima. Majka je već ušla u kuću. Tvrdim koracima maršira prema ulazu. Ne gleda ni lijevo ni desno samo ravno. Ide na kat u sobu. Stepenice korak po korak čvrsto gazi da se čuje svaki pokret. Pokušava dati doznanja da je trenutno na neki način ljuta. Ulazi u sobu .Desni kutak – igračke. Ko još ne boli Barbie lutke? Tu je ona nalazila svoj mir. Tu je pobjegla od vremena i igrala se .Tako je vrijeme brže prolazilo . Otac bi uvijek došao kasno kad bi ona već mirno spavala . Tako je bilo uvijek . Zamišljala sam sebe u sobi . Sada. Sada kao nekada. Legla bi u krevet majka bi došla,pokrila me i poljubila i onda bi i ona mirno utonula u san. Vani ej već bio mrak i ako sam razmišljala da odem ali ne znam ni gdje ni kako . Valjda sam mrtva. Mogu gdje hoću i kako hoću. Ali ipak nisam i dalje sam stajala kraj hrasta. Susjedi su lagano gasili svjetla a ulica je postajala sve mračnija. Ulična rasvjeta je obasjavala cestu ali jako slabo. Svjetla su bila dotrajana i lagano su treperila. A onda sam začula zvuk očevog automobila .Bio je pri kraju ulice. Dobro poznat zvuk našeg već malo dotrajanog i zastarjelog automobila. Remen kao da je lagano cvilio ali skroz lagano i tako davao doznanja da neće još dugo izdržati. Mala Janie je već spavala i mirno sanjala. Gledam oca nikad ga još nisam vidjela kad je dolazio kući. Uvijek sam spavala i ovo mi je bio prvi put i sigurno jednina prilika za to. Uvijek sam zamišljala kako dolazi jako umoran ,baca se u krevet i samo čeka da se odmori. Otac lagano izlazi iz automobila. Lagano nešto mrmlja. Jedna noga se spušta na tlo,pa drugo i onda se cijeli sruši. Lupa vratima od auta dok drži flašu u ruci. Zar je pijan? Psuje i nešto mrmlja ali lagano. Nekako se ustaje i kreće prema ulazu. Sjeda na jednu od stepenica koje lagano zaškripe pod njim iako nije bio previše težak . Laktove je stavio na koljena ,a glavu zabio u dlanove. Opet je opsovao nešto . Vidim da je majka upalila svijetlo i provirila kroz prozor. Za tren se je stvorila na ulaznim vratima . Mislim da je čak i plakala . Nešto mu je mrmljala. Eh da sam bila bliže da čujem. Projuri mi misao kroz glavu. Kako da to prije nisam shvatila? Uvijek sam mislila da je njihov brak savršen. Da se vole. Vjerovala sam da majka nikada ne plače i da otac nikada nije pio. Živjela sam u potpunoj laži. Oni su bili moj uzor,a sad tek vidim kako su mi lagali. Gledam majku pomaže mu da se ustane, a on odbija. I gledam. I ne vjerujem . Otac se ustaje ali ona pada. Udario ju je? Što? Otac to nikada ne bi napravio. Suze mi se slijevaju niz lice. Koliko sam bila slijepa.
