Prvo poglavlje

843 54 7
                                    


Na dan svog sedamnaestog rođendana moje vrsnjakinje su priređivale žurke na koje bi bila pozvana svaka osoba koju su upoznale u zivotu, a neretko i cela generacija.

Zahtevale su zabave u elitnim lokalima i diskotekama, odecu poznatih dizajnera, dijetalnu hranu i piće u neogranicenim količinama, da ne zaboravimo i obavezan skup poklon od roditelja, posto sve gore navedeno nije dovoljno.

Mene je starateljka iz sirotišta poslala na petodnevnu ekskurziju u šumu i poželela mi srećan rođendan i dobar provod.

"Prijatelji" iz istog tog sirotišta su mi rođendan čestitali sa dva dana zakašnjenja, jer pretpostavljam da im nisam dovoljno bitna da bi morali da pamte moj rođendan. Posle svega, kada su me roditelji ostavili i kada im nisam bila dovoljno vayna, yasto bih to bila bilo kome drugom?

Mi smo jedni drugima predstavljali samo osobe sa kojima smo delili zivotni prostor i jedinu obavezu koju smo imali jedni prema drugima bilo je da se fotografišemo jednom godišnje, pravilo koje je uvela naša starateljka, verujući da nas to čini nekom vrstom porodice. Na tim fotofrafijama svi smo se osmehivali, bez izuzetka, a svako od nas je mrzeo taj dan iz dubine duše. To je predstavljalo lažnu sliku sreće i spokojstva. Porodične fotofrafije su drugačije, jer ste zaista srećni i imate osećaj kao da negde pripadate, a svi mi smo bili odbačeni, jer nikome nismo bili potrebni.

Starateljka me je uvek slušala "na jedno uho", jer je sa drugim morala da osluškuje da ne dođe do veće prepirke koja bi se zavrsila fizičkim obračunom; koji u ovom sirotištu nisu bili retkost, jer su predstavljali način za izbacivanje besa koji se tako dugo nakupljao u nama, a kada bih je pitala da ponovi ono što sam joj rekla osmehnula bi se i upitala bi me kako je bilo u školi.

Sem toga, pored majke koja je umrla par dana od mog rođenja i nepoznatog oca i nisam se mogla osećati kao da negde pripadam, zar ne?

Uvek sam se pitala da li su moji roditelji doživeli neku romantičnu priču koja se na kraju završila tragičnim ishodom. Mozda je to bila ljubav koja je trajala jos od srednje skole ili su se možda upoznali na fakultetu, dok su studirali zajedno, zelela sam da verujem u to da su imali srećan život.

Posle mnogih porodica "punih ljubavi" koje su me usvajale na kratko ili bi me jednostavno vratili jer nisam ispunjavala njihova očekivanja, shvatila sam da koliko god se ja pretvarala da je sve savršeno i bajkovito, u sebi sam znala da to uopšte nije tako; a vreme koje dolaži moraš da iskoristiš da ubediš osobe iz okruženja da ti je sjajno, kako ih ne bi previše zabrinuo i naveo da osete obavezu da ti pomognu.

Dani su mi se svodili na slušanje predavanja u pkoli i zatvaranje u sobi posle istih. Sanjarila sam o danu kada ću imati svoj posao i svoj dom.

Moje školske drugarice provodile su vreme u kafeteriju, na privatnim časovima ili sa ličnim trenerima, dok sam ja za to vreme smišljala šta da radim kada me izbace iz ovog mesta i kako sebi da platim školarinu na nekom univerzitetu.

Nisam bila tinejdzerka koju bi ljudi želeli za "ćerku" i koju bi usvojili, ne zato što sam pravila probleme, već zbog toga što se nisam često smejala i nisam bila "cerka" kakvu bi meko mogao poželeti.

Zbog strepnje da ću za godinu dana završiti na ulici bez igde ikoga i bez stipendije ili novca za školarinu ocene su mi postajale sve lošije, a profesori kao da su se uvek trudili da to iskoriste.

Književnost je za mene predstavljala more beznačajnih likova o čijim sam životima morala sve da znam, matematika mi je postajala zamršenija od Da Vinčijevog koda, a nemački hrpa istih reči koje su imale sasvim drugačija značenja.

Sa hemijom sam imala najveći problem, a uz to sam imala osećaj da me profesor mrzi iz meni nepoznatog razloga. Zar će mi u životu zaista trebati da znam napamet međusobne reakcije između 118 elemenata? Ali ipak, to je samo moje mišljenje.
Kao što sam već rekla slobodno vreme, koga sam imala i previše, sam provodila sanjareći, nisam imala ništa drugo osim mašte i to mi je bilo dovoljno. Uostalom, trebalo je samo da se pravim da zivim u nekom paralelnom univerzumu i da pobegnem u svoje snove.

I da budem zaista srećna...

Jednom su nam provalnici ušli u sirotište,a gospođa Grej je sa sprata uzviknula:"Izlazite, ili ću pucati!"; iako su joj ruke drhtale, a jedino što je u njima imala je bila stara metla koja više nije mogla ni da se koristi. Nismo imali čuvara i ona je jedina vodila tu prokletu ustanovu od novca iz dobrotvornih priloga.

Zbog toga mi se nije svidela pomisao na to da mi je neko potreban da me štiti i želela sam da budem samostalna kako nikada ne bih patila.

Iako sam zapravo, već dugo patila.

"Aurora!", glas vodiča koji nas je poveo na ovu besmislenu ekskurziju odjeknuo je šumom i vratio me iz sveta mašte u stvarnost.

Iza sebe sam mogla čuti podsmeh koji je bio upućen meni i odjednom su svi pogledi bili na meni.

"Izvinite, da li biste mogli to da ponovite?", upitala sam slatkim glasom ne želeći da sebe uvučem u još veće probleme.

Lice našeg vodiča je počelo da menja boje zbog ljutnje, a smeh iza mene je postajao sve glasniji.

"Kako se samo usuđujes da me ne slušaš?! Ja ovde objašnjavam pravila preživljavanja...!", počeo je ponovo da viče, a to je bilo dovoljno za mene da se ponovo vratim u svoj svet.

Na kraju svog izlaganja o šumi i kampu u kome ću provesti narednih pet dana mog života gospodin Karev, naš vodič, mi je predao kompas i mapu ove divljine; a meni je samo jedan pogled na list papira koji sam držala u rukama bio dovoljan da shvatim da se neću udaljavati od drvenih brvnara kampa. Nisam razumela ni jedan putokaz, niti liniju, na toj mapi, a moja orjentacija u prostoru i nije bila baš najbolja.

"Još jednom dobrodošli u kamp "Rajska divljina" i nadam se da neće biti nikakvih problema tokom našego boravka ovde", rekao je i počeo da deli ključeve od drvenih koliba koje su bile poređane u četiri horizontalna reda.

Malo dalje od koliba nalazila su se debla za sedenje i par čudnih drvenik karikatura koje su trebale da predstavljaju klupe i to je trebalo da predstavlja mesto gde se pali logorska vatra, a za mene to je mesto koje ču se najviše truditi da izbegavam.
Uzela sam ključ sa brojem 257 i uputila se ka najudaljenijem kutku trećeg reda drvenih koliba sa malom putnom torbom u koju sam spakovala samo najosnovnije potrebštine. Prilazeci kolibi u kojoj ću boraviti shvatila sam da ću biti jedna od retkoh koja neće imati cimerku, što mi je na neki način i odgovaralo. Neće biti nikoga ko bi me mogao sažaljevati ili ismehati.

Sve kolibe su bile isto opremljene:kreveti (ili u mom slučaju krevet), noćni stočić i jedna utičnica. Ne mogu reći da sam nešto bolje očekivala, jer ovo je ipak nedođija.Tinejdžere ovde šalju kada su pod kaznom, a meni je ovo rođendanski poklon...

Luciferova cerkaWhere stories live. Discover now