Avioni od papira

dva - || dečko smeđih očiju ||

ostavite mišljenje i uživajte♡ 

_____

Današnja je večer za Noaha bila užasno stresna. Jedva je uspijevao izbalansirati čitanje knjige za naprednu književnost i učenja dvadeset stranica iz biologije, od čega nije razumio ni riječ koju je pročitao. Neprestano bi gužvao papire sa bilješkama koje je pisao što je urednije stigao- profesor je imao teški naglasak, zbog čega je njegov način izgovora stvarao užasne probleme za shvaćanje lekcije.

Nakon trećeg sata provedenog uz biologiju, Noah odmahne glavom i gurne papire što je dalje mogao. Bilo je lako za reći da je trenutno samo želio spavati, pa makar to bilo na njegovom neudobnom stolcu.

Pogled mu zaluta na dno njegova stola, točnije, prema posljednjoj ladici. Uz kratki trenutak nećkanja, sagne se i iz ladice izvadi par bijelih slušalica. Nikada se nije usudio ponovno ih staviti u uši, niti je ikada razmišljao da će to jednoga dana biti moguće. Sada je samo nijemo prstom prelazio preko mnogih rupica na slušalicama, besciljno tražeći razlog zbog kojeg se to desilo baš njemu.

Nikada nije imao razlog za žaljenje, stoga sada nije bio siguran zbog svoje iznenadne promjene.

Je li njegova ljutnja zbog gubitka sluha bila tu zbog promjena nakon puberteta, nikako nije znao. Nije znao je li njegova ljutnja bila samo plod stresa koji se nakupio dok je učio o silnim stvarima za koje nikada nije čuo niti je li doista bio ljut zbog sluha.

Možda je razlog njegove ljutnje bilo nešto mnogo kompliciranije.

Komplicirano poput Sebastiana Dovera.

Noah je imao osjećaj da su mu se noge pretvorile u žele dok je pješačio doma, te se svim silama trudio ostati na njima, barem dok ne priđe svojoj sobi i ne padne na meki krevet. Glavu je zabio u jastuk i ponavljao njihov razgovor poput kakve pokvarene gramofonske ploče, prepun žaljenja zbog nedostatka samouvjerenosti.

Malo je reći da Noah želi izbrisati taj razgovor iz sjećanja.

Baš kada pomisli da je to najbolji scenarij, shvati da želi vidjeti tu kovrčavu glavu i te tamne smeđe oči. Želi vidjeti osmijeh koji bi pokazao blago iskrivljene zube i zbilja želi čuti njegov glas. Sve bi dao, samo da ga čuje.

Možda je to bio razlog njegove ljutnje.

Nakon dugog zurenja u slušalice, teška srca se pomiri da to doista jest bilo tako. Po prvi put poželi imati sluh zbog glasa i smijeha druge osobe.

Tada se trgne i ispusti slušalice na pod, istovremeno pogledom tražeći zrcalo na ormaru. Vidio je svoje plave oči kako prodiru u njegovu dušu i rugaju mu se, isto kao što vidi kako njegove blijede ruke doslovce guše jedna drugu zbog jačine kojom ih stišće.

Padao je, bez ikakvih šansi da se uspne na vrh na kojem je još jutros stajao.

Samo je želio ostati u krevetu. Cijelu noć, cijeli dan i cijelu godinu.

*

Nakon ne tako uspješnog razgovora sa majkom da od sada dolazi kući čim završi njegov posljednji sat, Noah izađe iz kuće i mentalno se pripremi na ono što ga čeka u školi. Možda je dramatizirao, ali nakon dvije i pol godine u školi koje su bile sve samo ne zanimljive, ipak si je dao oduška.

Brzo prijeđe cestu i počne hodati desetominutnu rutu do škole. Neprestano je lomio prste i zurio u mokri nogostup, stalno si govoreći kako nema smisla strahovati zbog jedne osobe koju je tek jučer prvi put upoznao. Naravno da je pritom izgledao poput kakvog čudaka.

Odmahne glavom i pokuša se fokusirati na ono što je bilo pred njim. Vidio je kako zrake sunca probijaju lišće na granama, te kako mnogobrojne ptice dolaze s juga. Zbilja se veselio proljeću.

Do sada nije primijetio da su ga noge već dovele do škole i on samo stegne naramenice svojeg ruksaka i gurne ulazna vrata. Bio je pozdravljen sa uobičajenom strkom koja se dešava malo prije nego počne prvi sat. Svi su toliko neispavani i umorni da nemaju volje ni otići do učionice. Noah nije suosjećao, jer je bio jedan od ranoranilaca.

Uspije izbjeći nogometnu loptu koja je divlje letjela na drugi kraj hodnika i zaobiđe grupu dramske sekcije koja je trenutno vježbala za uradak koji pripremaju od početka siječnja. Zatim potrči stubištem kako bi izbjegao kašnjenje i zamalo se zabije u djevojku koja je lijepila plakate po zidovima. Uz tiho "oprosti", uđe u svoj razred.

Sjedne na svoje uobičajeno mjesto pored prozora i izvadi knjigu koju su trenutno čitali. Naravno da je on o njoj sve znao. Usput izvadi i kemijsku olovku i par listova papira za bilješke te se nasloni na svoj stol, još uvijek izgubljen u mislima.

Nije vidio kada je profesor ušao u razred, pa ga zbog toga jedna djevojka iz susjedne klupe pogodi papirnom kuglicom i uperi prstom prema ploči.

Na svojem je mjestu stajao profesor engleskog, zajedno sa Sebastianom Doverom.

Par trenutaka je samo nijemo zurio naprijed.

Sebastian se sa svojom obitelji uselio u Noahovu ulicu, samo par kuća niže i od danas je u njihovom razredu. Dok je vedro pozdravljao ostale u razredu, kratko se predstavio i svima pokazao svoj osmijeh-koji su oni itekako mogli čuti- plavooki je dečko samo sanjivo gledao u njega i molio se da ga drugi ne vide, mada ga nije bilo briga. Sada se osjećao kao likovi iz crtića.

Skoro da je pao sa stolice kada je ovaj sjeo do njega.

Sjedi pored mene.

Što rade ljudi u ovoj situaciji?

Nije ovo za mene.

Noah se uštipne za nadlakticu i pročisti grlo, time zadobivši Sebastianovu pažnju.

Reci nešto. 

"Hej", baš glatko, genije. Noah ignorira vlastitu savjest i navuče veliki osmijeh.

"Hej, Noah zar ne?" Sebastian nije primijetio Noahovu nervozu, ili ju nije želio spominjati.

"Da", Noah odvrati. 

"Kako ti se sviđa u gradu?" upita ga nakon što pročisti grlo. Ovo nije bilo teško.

"Susjedi su u redu. Našao sam glazbenu trgovinu par blokova dalje. Veća je od one iz Helstona", Sebastian je očito obožavao glazbu, na što se Noah samo usiljeno nasmiješio, pokušavajući sakriti nelagodu.

"Ti si iz Cornwalla?"

"Da, nije nešto posebno, ali je bio dom", Sebastian slegne ramenom. "Nego, što kažeš da odemo u trgovinu poslije škole? Nisam našao mnogo tipova koji imaju previše zanimanja za išta drugo osim one lopte koja me jutros pogodila", Sebastian prevrne očima i uperi prstom u jednog od igrača.

"Da, to leti svako jutro. Pazi se", Noah obrati pažnju prema profesoru, ali je ovaj samo pisao po ploči, nimalo zainteresiran za situaciju iza njegovih leđa.

"Zapamtit ću to. Nego, bi li mi pravio društvo kasnije?" iako je imao osmijeh koji se nije mogao odbiti i zbog kojeg je Noah izgubio smisao za vrijeme, ipak je trebao otkriti karte.

"Da, u vezi toga. Nisam prevelik obožavatelj glazbe."

"To se može promijeniti. Mogu ti pokazati neke bendove, siguran sam da će ti se svidjeti", Sebastian se nasloni laktovima na stol i nagne glavu, dopuštajući kovrčavoj kosi da mu padne na oči.

"Sumnjam", Noah je samo želio da ovaj sat završi. Tako da može nestati u knjižnici za vrijeme slobodnog sata.

"Ma daj. Moraš nešto slušati", dečko smeđih očiju ga gurne ramenom.

"Ne mogu", gubio je strpljenje. Molim te, samo zvoni.

"Strogi starci?" Sebastian je toliko navaljivao da je Noah odustao od odugovlačenja. To bi ovaj ionako saznao.

"Ne, Sebastiane",  Noah teško uzdahne. "Gluh sam."

Prije nego li je Sebastian išta rekao, zvono je zazvonilo i Noah istrči iz učionice.