"Ona je nova djevojka.
On je loš momak.
Šta još ima da se doda?" - said by Clarissa Richmond.
--
Nakon što se doselila iz LA-a u mali gradić Rosewood, Madison nije mogla ni sanjati o tome da će za susjeda imati najzgodnijeg i najpopularnij...
„Počni raspakivati svoje stvari dušo, a ja ću ti još malo doći pomoći," mama mi je rekla. Brzo sam obrisala suzu koja mi je pobjegla niz obraz i ustala sa poda.
"Da mama, odmah ću," osmijehnula sam se, iako me je duša boljela, a srce mi se cijepalo.
Svi moji prijatelji, poznanici, ljudi koji su me voljeli i čak nazivali idolom - sve je to nestalo mojom selidbom. Društvene mreže ništa ne znače ako nemaš ljude koji tebi znače pored sebe.
Samo se nadam da će me to početi manje boljeti vremenom.
Uzela sam nekoliko paketa i uzela makaze. Presjekla sam selotep na kutijama i počela raspoređivati stvari po svojoj novoj sobi koja je, kako moj tata kaže, i trebala biti moja soba od rođenja da su oni ostali živjeti ovdje.
Odmahnula sam glavom i nastavila sa svojim poslom, kad se odjednom čula glasna muzika koja me natjerala da se trgnem iz razmišljanja, a svakako i prepadnem kad je jaki bas počeo udarati. Doslovno. Osjetila sam kako udara.
Pogledala sam kroz prozor jer je zvuk dolazio odatle. Ono što sam ugledala natjeralo me da raširim oči.
Dečko, bez majice, okrenut leđima namješta muziku i naginje se ka laptopu dok pojačava zvuk. Ogromni zvučnici samo što ne spadnu sa stola koliko se tresu čini mi se.
Njegova dobro razvijena leđa se pomjeraju onako kako diše, a bogami ni dupe mu nije loše.
Brzo odmahnem glavom i priđem prozoru. Taman da ga zatvorim, kad se on okrene i pogleda tačno u mene. Ukočim se, baš kao i on, ali mi zatim oči –protiv moje komande- odmjere njegovo tijelo od glave do pete i zaustave se na mišićima. Kada se vrate na njegovu facu, ugledam kako se kezi.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Konačno dođem do sebe, te posegnem rukom ka nepostojećim zavjesama da se zaklonim od njega, ali ubrzo shvatim da sam po prvi put kročila u ovu sobu i da ih uopšte nema!
Još više pocrvenim, a dečkov predivni osmijeh se još više ocrta na licu.
Smotano se sklonim sa strane, samo da nisam izložena njegovom pogledu.
Tek sam se doselila, a već želim propasti u zemlju od srama. Bravo za mene!
--
„Zemlja zove Madison! Madison javi se!"
Trznem se i pogledam u svoju rođaku Clarissu koja rukama mlati ispred mog lica.
„Ko? Gdje? Šta? Šta se dešava?"
Ona mi da onaj njen dobro poznati „jesi li ti ozbiljna?" pogled, te joj se samo nakezim.
„Opet si se zamislila," uzdahne.
„Sorryyyy," otegnem ispriku, a ona samo odmahne rukom.
„Ma uredu je," kaže. „O čemu si razmišljala?" upita me, a sada sam ja ta koja uzdahne.
