The Neighbor -by JelenaaStyles

- 1 -

„Ma ni o čemu važnom," kažem.

Ona me pogleda svojim plavim očima i pročita me kao otvorenu knjigu. Jedino ona to i može. „Pljuni to."

Clarissu poznajem cijeli svoj život. Uvijek me posjećivala u Los Angelesu i družile smo se. Smatram je za rođenu sestru. Za razliku od mene, ona je presrećna što sam se doselila ovdje jer ćemo moći provoditi više vremena zajedno.

A meni se samo plače i nedostaje mi sve i svako iz Los Angelesa.

..ali sinoćnji događaj je iznimno sramotan i još više me potresao.

„Ali sramota me," usprotivim se.

„Madison Blaire Richmond!" uzvikne moje puno ime.

„Shh!" dam joj do znanja da se utiša jer mrzim svoje srednje ime.

„Ispričaj mi to! Zar meni ne vjeruješ?" uperi prst u sebe.

„Dobro," bacim ruke u zrak. „Ispričaću ti."

Ona prekrsti ruke. „Onda? Šta čekaš?"

Skrenem pogled sa njenih plavih očiju koje su mi gledale u dušu. „Obećaj mi da se nećeš smijati.."

Ona se nasmije, a ja je prostrijeljim pogledom. „Dobro," podigne ruke u zrak. „Isuse, obećavam. Tako si djetinjasta."

*5 minuta kasnije*

„I? Šta imaš reći na to?" upitam je.

Ona se odvali smijati.

Klimnem glavom. „Da, naravno."

Nastavi sa nekontrolisanim smijehom. „To.. hahaha, to je ur-urnebesno," aplaudira mi.

„Toliko o tom tvom obećanju da se nećeš smijati," sada ja prekrstim ruke i blago pocrvenim od sramote.

„Joj," uhvati se za stomak i nastavi se smijati.

„Ma daj, uozbilji se," samo što to isfrustrirano kažem.

„Evo, ozbilja," podigne ruke, pogleda me u oči i opet se nasmije. Prevrnem očima. „Clarissa.."

„Okej, okej, evo sada stvarno. Ozbiljna sam," nakašlje se. „Moram ti reći da si se baš osramotila i da ne mogu vjerovati da ti se to desilo."

„Ha-ha," sarkastično kažem. „Baš ti hvala, kao da i sama nisam znala da sam se osramotila, a to što ne možeš vjerovati – vjeruj. Ja ne vjerujem da bi ti meni tako lako ispričala nešto najsramotnije što ti se u životu desilo."

Slegne ramenima. „Vjerovatno si upravu."

Izvijem obrvu.

„Dobrooo, hiljadu posto si upravu. Zadovoljna?"

Nasmiješim se i klimnem glavom. „Sada jesam."

„Zašto ti je sada to palo na pamet, Maddie?"

„Ugh, ne zovi me tako."

„Moram te malo zezati," namigne mi.

„Clarrisice, ne znam," namignem joj, a ona prevrne očima, a zatim me znatiželjno pogleda.

„A ko je taj tvoj, kako sam zaključila po tvojoj priči, zgodni susjed?" podigne obrve zaigrano i u tom trenutku se začuje zvono za kraj prvog časa (na koji nas dvije opravdano nismo došle – trebale smo vremena nasamo jer se nismo vidjele previše dugo, a ja sam stigla tek sinoć, tačno pred prvi dan škole, zamislite, pa nismo mogli čekati kraj časova da se ispričamo). Slagaćemo da nas je bolio stomak ili zub. Clarissa mi je rekla da se ne brinem i da ćemo dobiti ispričnice preko veze, a roditelji neće ni znati.