My handsome enemy

21.

„Zašto?" Upitam ga promuklo, mršteći se kada začujem kako moj glas zvuči. Nadala sam se kada ga ovo upitam da će otvoriti oči, no i dalje ih drži čvrsto zatvorenim.

„Došlo mi je." Kratko odgovori.

Da li on priča o ovome ili tučnjavi?

Namrštim se, „Što ti je došlo?" Upitam ga zbunjeno, želeći čuti njegov odgovor. Iako nisam rekla na glas, niti neću, želim čuti oba odgovora na ne postavljena pitanja.

„Sve", napokon otvori oči, gledajući me ravno u oči. „Sve mi je došlo, Oli." Lagano se nasmije u jednu stranu, te mu se pojavi rupica u obrazu. Način na koji me gledao, radilo je nešto mojem trbuhu.

Nešto čega sam se pribojavala.

Zato, radi svoje sigurnosti, stavim svoje dlanove na njegova čvrsta prsa i lagano ga odgurnem od sebe. Znala sam da ako se on nije htio maknuti, ne bih ga mogla gurnuti od sebe jer je bio dosta jači od mene i mogao je ostati stajati na mjestu, ne trepnuvši.

Ali to se nije dogodilo jer je Mason napravio par koraka unatrag. Shvaćao je da mi treba prostora, i rado mi ga je dao. Vidjela sam to u njegovim očima, možda zvuči suludo ali ovih nekoliko tjedana što sam ga bolje upoznala; shvatila sam da Masonove oči puno odaju.

Samo treba znati što, i kako treba doći do toga.

Odlučim pregaziti sve što sam rekla da neću, i otvorim usta kako bih ga upitala zašto me onako poljubio maloprije. Ali me prekine zvono mobitela koji dolazi iz hodnika. Namrštim se, odlučujući ga ponovno zanemariti.

Mason se pomjeri u stranu, „Odi se javi, možda je nešto hitno." Klimne glavom prema hodniku, prema smjeru u kojem se začuje zvonjava. „U hodniku ti je torba, na vješalici." Pogleda me pogledom koji mi govori da se javim.

Uzdahnem prolazeći pokraj njega, osjećajući svakim korakom njegov pogled na meni. Sa vješalice skinem svoju torbu te ju otvorim i iz nje izvadim mobitel. Prije nego li stisnem zelenu slušalicu, pogledam prema njemu.

Naslonjen je na zid na kojem sam ja bila do maloprije, sa rukama prekriženim preko prsiju. Pozorno gleda svaki moj korak, prije nego li mi glavom klimne prema mojem mobitelu dajući mi do znanja da se javim.

„Molim?" Kroz zube kažem, ne žaleći niti sekundi što sam takvim grubim tonom odgovorila na mobitel. Ne zna niti sama u kakvom važnom razgovoru nas prekida.

„Woah!" Nasmije se, iako ništa nije bilo smiješno. Niti mrvicu. „Tko ti je stao na žulj?" Upita me sa zabavom u svojem glasu, ne shvaćajući u ovom trenutku mene ili bilo što oko mene ozbiljnim.

Pogledam prema Masonu, koji već gleda prema meni sa malim osmijehom na licu. „Ti", kratko joj odgovorim. „Prekidaš me u vrlo važnom razgovoru." Kažem joj, mičući pogled sa Masona koji gleda prema meni sa intenzivnim pogledom.

„Hm", preokrenem očima na njezin ton. „Sa kime?" Toliko ju dobro poznajem da znam da sada ide obrvama gore - dolje probajući dočarati sugestivnost kao što ima u svojem glasu.

Uzdahnem, premještajući mobitel na drugo uho. „Nije ni vrijeme niti mjesto, Jess." Odgovorim joj, te u kutu oka vidim kako se Mason cereka sebi u bradu, misleći da ga nisam vidjela - ili ga boli briga ako sam ga vidjela. „Zašto zoveš?"

Začujem šuškanje sa druge strane, vjerojatno namještajući jastuk kako bi joj bilo udobnije. „Ali nismo završile tu temu." Čvrsto mi kaže, i znam da misli ozbiljno i da nema šanse da se ikako izvučem.

Prije nego li joj uspijem odgovoriti, nastavi: „Uskoro će nas pustiti pa nam treba odjeća." Odgovori na moje pitanje, „Sada ne znam zašto se niti Mason ne javlja." Promumlja si u bradu, ne upućujući to meni.