Umjetnost motivacije

45. dan - zašto je dobro biti ambiciozan

Ovih dana nisam ništa sitgla pisati o napretku i radu jer sam zbilja puno radila i nisam imala vremena.

Jučer i danas sam si uzela malu pauzu tako da jučer nisam uopće učila, a danas sam učila samo oko tri sata. Sve je klasika - biologija, kemija, fizika, zadaci, bilješke, ponavljanje. Tako će biti i sutra jer nemam faks, a od utorka će se već malo izmijeniti raspored.

Danas sam htjela govoriti o onome što piše već u samom opisu - rečeno je da će vam ova knjiga pokazati kako je u redu biti ambiciozan. Kako nisam o tome izravno govorila (mada vjerojatno neki moji postupci govore o tome), htjela sam to sada učiniti. Osim toga danima nije bilo malo dužeg nastavka koji daje neke poštene savjete.

Dakle zašto je u redu biti ambiciozan? Neki ljudi one ambiciozne smatraju gotovo bahatima što se na neki način može usporediti iako nije sasvim točno.

Ja znam da sam ja uvijek bila ambiciozna i to je ono što me uvijek guralo prema naprijed. Tu većinom mislim na obrazovanje jer je ono najbitniji faktor za posao koji želim raditi. Imala sam dosta problema na kraju srednje, pred maturu i u najgore moguće vrijeme, ali te sam godine zapravo uspjela imati najbolji prosjek s obzirom na moj prvi, drugi i treći srednje.

I mogu vam reći da su mi govorili i da se ulizujem profesorima, i da neću upisati medicinu (tu su bili u pravu, ali ne zadugo) i da sam bahata i puna sebe. To me malokad pogađalo jer sam znala tko mi to govori - no nije riječ o tome.

Možda je i istina da bahatost i ambicioznost idu ruku pod ruku - ambiciozan na kraju krajeva znači imati visoke ciljeve, često teško ostvarive, ili čak imati određene ideale.

Možda ja i ne bih bila ovdje sada s ovim napretkom i voljom da nisam imala tu dozu bahate ambicioznosti. 

Mislim da je to ono što nedostaje ljudima koji se ne mogu probiti tamo gdje žele.

Nema nečega što ih gura naprijed da se bore. Borba je nužna kada dospijete u vode gdje je konkurencija strašna. Sada konkretno govoreći o medicini u Zagrebu - svake godine na prijemni ispit prijavljuje se oko 1300-1500 ljudi. Kvota fakulteta je 300 studenata. 

300.

Znanstvene vode su takve da ćete se naučiti boriti za sebe i rukama i nogama. Zašto? Zato što naučite da ste u svakom trenutku zamijenjivi. Ako nećete vi raditi - u redu, ne morate. Netko drugi će.

Ako ne radite i ako ne učite uporno, iz dana u dan, konkurencija će vas progutati. Pojest će vas za doručak, bili oni zaista za taj posao ili ne. Onaj prijemni od 1300 ljudi je samo prvi korak. Medicinu u Zagrebu pohađa krema hrvatskih srednjih škola. Ja nisam u toj kremi, nikada nisam ni bila iako sam išla u jako dobru srednju školu i mogla da sam biti odmah shvatila što me čeka, ali nije pravilo da morate biti krema.

Zato mogu biti iznimka.

Opet, ne može svatko ni biti iznimka. To se vidi po tome koliko radim svaki dan, svi vi koji ovo čitate imajte na umu da neki drugi gimnazijalac koji možda želi na medicinu nije još ni počeo s pripremama za prijemni. A ja? Ja se ubijam još od ljeta.

Eto, često je lakše biti pravilo, a ne iznimka jer ćete moći manje raditi. Morat ćete raditi puno, ali manje. 

Mene gura isključivo to što znam da sam dobra u tome, da me to zanima, da to volim i da to želim raditi. Imam zaista velike ambicije, uvijek sam imala, ali me toga nije sram. 

Budite ambiciozni, nemojte se toga sramiti. Konkurencija će zauzeti vaše mjesto ako se vi ne pobrinete da ga prvi zauzmete. Morate zgrabiti i ne puštati.

Ne znam hoće li ovo ikoga motivirati ili mu pomoći da shvati zašto se mora pokrenuti i raditi (vjerojatno ne mnogo vas jer ljudi nevjerojatno jako vole učiti na svoim greškama), ali eto - postavit ću ovaj nastavak i možda nekome pomogne. I sigurno ću još govoriti o ovome.

Nadam se da ste dobro.

Do sutra.