Ti Si Bila Ta

Part 1

Prije sam  sanjario kako bježim iz mog običnog života ali,moj život nikad nije bio običan.Samo nisam primjetio koliko je moj život neobičan.

Pripremi se da ćeš u životu umirati po nekoliko puta.

I da ćeš se svaki put ko feniks iz pepela,podići.

Ispočetka krenuti.Učiti disati.

Osjećati.Hodati.Misliti.I voljeti.

Da ćeš se rađati.Iznova.I iznova.

Svaki put iznova.

Ja kao vojnik to najbolje znam.

Stojim na autobusnom kolodvoru u svom rodnom gradu Marabella na jugoistoku Španjolske.Sa svojim najboljim prijeteljem Miguelom.Upravo smo došli iz vojske.Dobili smo dopust od dva mjeseca.Miguel i ja smo prijatelji iz djetinstva ali nismo bili bliski dok se nismo prijavili u vojsku.Smješno je kako na neuobičajnim mjestima nađeš prijatelja i s njim gotovo odmah možeš pričati o svemu.Kao na primjer o ratu.Ni sa kim nisam pričao šta mi se tamo događalo osim njemu.Kao i on meni.Ta osoba je najbolji prijatelj kojeg imam na svijetu.I niti jedna osoba me nikad neće moći razumjeti kao što me on razumije.A ja nisam ni svjestan koliko sam sretan što ga imam.To je blagoslov.Da sam došao iz vojske nisam rekao nikome pa čak ni obitelji.NIsam želio da znaju iz pojedinih razloga a prvenstveno jer bi htjeli da naprave zabavu u čast mog povratka a vjerujte mi kad se vratite iz rata zadnje što želite je da vam neko priredi zabavu.Ja samo želim da ova dva mjeseca provedem u sobi.Ili u crkvi.Ono što vidite u ratu toliko vas sjebe da većina koja se vrati nije ista.Izvukao sam sliku iz džepa.Ta mi je slika toliko puta spasila život.Otad je uvjek nosim sa sobom.Na njoj smo ja,Miguel,moj brat Andrius,Marlena i njena prijateljica Daniela.Slika je stara dvije godine.Tada smo bili nerazdvojni.Slikana je dan prije nego smo ja i Miguel otišli u vojsku.Pogledao sam u njega a on je već znao o čemu mislim.

"Čini se da je ona osoba do koje ti je doista stalo kad bi sebi dopustio osjećaje.A tvoji prigušeni osjećaji možda itekako sabotiraju tvoj život."rekao je.

"Ne pišemo si.Nisam je mjesecima zagrlio,niti čuo glas.Ne viđam je.Nemam pojma kako je.A ni šta radi.Ali nisam joj zaboravio smjeh.I samo znam da me ne prestaje."priznao sam mu.

"U riječima je velika snaga.Iz njih istječe univerzum.Upotrebi ih sada molim.Svemir čeka.Reci joj šta osjećaš."

"Ona vjerovatno ne osjeća isto a i niko ne želi da hoda sa sjebanim tipom poput mene."podignuo sam torbu sa poda i stavio je na rame.

"Ortak..."počeo je ali sam ga prekinuo

"Jeli možeš da ostaviš moju torbu kod mene.Znam da ti nije usput ali trebam malo biti sam."

Uzeo mi je torbu sa ramena i rekao "Naravno ali nazovi me čim dođeš kući.Reću tvojima da si se vratio i da ne drame oko toga.Zbog znaš...Ma razumjet će."

Samo sam kimnuo.Okrenuo sam mu leđa i krenuo niz usku ulicu.Nakon nekoliko kuća su me osjećaji prevladali sve one grozne slike iz rata su se vratile i punkuo sam.Sjeo sam na pod zario glavu u koljena i rasplakao sam.Ne ponosim se time što plačem ali jednostavno više nisam mogao izdržati.I muškarci plaču.Rekli su da kad se isplačeš bude lakše ali sve što sam ja osjećao bila je gorčina u ustima,i osječaj da ću ostatak života biti ovako sjeban ,osim ako me ne ubiju.Vjerovatno bi mi skratili muke.Naslonio sam glavu na hladni zid iza sebe i vidio djevojku u crvenoj haljini kako prolazi ispred mene.Nije me primjetila.Nekoliko metara iza nje bio je čovjek u crnoj jakni.Kada je krenuo da trči znao sam što će da uradi.Strgnuo joj je torbicu i nastavio da trči.Automatski sam krenuo za njim da ga sustignem i vratim joj torbicu.Uhvatio sam ga za ovratnik i tresnuo od pod.Udario sam ga nekoliko puta u lice zatim uzeo torbicu i još ga jedom udario u stomak.Kreten.Bio sam tako iznerviran da nisam mogao povjerovati da sam imao tu samokontrolu da prestanem da ga mlatim.Djevojka u crvenoj haljini je dotrčala do nas a ja sam joj vratio torbicu.

"Izvolite vašu torb..Marlena?!"rekao sam u čudu.

"Lucas?!O moj Bože!"bacila mi je se u zagrljaj.

"Kada si se vratio zašto mi nisi pisao?"ja sam je samo gledao.U njenu neviđenu ljepotu.Bila je najljepša djevojka koju sam ikad sreo.

"Nećeš me pitati kako je bilo?"jedva sam izgovorio.

"Tiho od ovog trenutka ti si moj heroj i naučila sam da ljudi pričaju o sebi onda kad su spremni za to."rekla je i prestala me grliti.

Nisam znao šta da joj odgovorim.Još jedna posljedica rata.Više ni ne znaš razgovarati normalno.Svjestan da mi se na licu vjerovatno vidi da sam plakao rekao sam

"Ovaj..moram ići..uglavnom bilo mi je drago da sam te vidio."vjerovatno sam se trebao nasmijati ali to bi bio lažni smjeh i kad se sjetim što se dogodilo samo prije nekoliko dana imam osjećaj da ako se više ikad nasmijem da će to biti tako nepravedno.

"I meni.Moramo da odemo na pići.Predpostavljam da nećeš ostati dugo pa moramo da iskoristimo to vrijeme.Šta kažeš večeras?Samo nas pet ko u stara vremena?"

Samo sam kimnuo i otišao.Ali nije nelagoda bila ta koja mi je navukla boju na lice.Bio je to bijes.

Živio sam kod Poseo Martimo-a i trebalo mi je nekih dobrih 45 minuta pješke do kuće.Moja obitelj je bila nevjerovatno bogata.Posjedovali smo oko četiri banke samo u Marabelli.Ali meni materijalne stvari nikad nisu bile važne.Marlena je živjela blizu restorana Trocadero Playa koji je bio naše glavno okupljalište.A kao i svi u Marabelli i Marlena je bila bogata.Naravno bilo je i onih manje bogatih.Ja ih osobno nisam poznavao mnogo jer nam nisu dopuštali da se družimo s njima ali Miguel je bio jedan od njih.On je živio u ulici Av.Jose Maria Gironella.Nije bio siromašan ali u usporedbi s mojom obitelji ili Danielinom ili Marleninom nije bio bogat.Kad sam došao kući usljedilo je dvosatno grljenje i pričanje.Jedva sam izdržao.Cjelo sam vrijeme ispod stola stiskao šaku da ne puknem.Oko 17 sati sam otišao da odspavam malo.Rekao sam da mi treba malo odmora ali ono što mi je zaista trebalo je da odmah umrem i ponovo se rodim da ne živim ovaj sjebani život.

MARLENA P.O.V

Bilo je 21 sat kada su se Lucas i Andrius pojavili u Trocadero Playa-i.Braća Atllana zgodni kao i uvjek.Lucasa nisam vidjela od njegovog zadnjeg dopusta koji je bio prije 8 mjeseci.A svaki put kad bi se vratio bio bi sve manje nalik normalnoj osobi.Cjelo vrijeme za večerom nije skoro ništa pričao.Na svaki udarac vilice ili nagli pokret bi se prenuo kao da se boji da se boji da ga netko ne zaskoči.Šta god da mu je se dogodilo sigurna sam da nikad neću saznati.Ni sa kim osim sa Miguelom nije pričao šta im je se događalo na bojišnici.Poslije večere smo svi otišli na plažu i zapalili vatru.Pričali smo o tome što smo radili i što je se događalo dok ih nije bilo u gradu.Svo to vrijeme Lucas je bio odsutan i malo udaljen od ekipe.Otišla sam i sjela do njega.

"Hej.Predpostavljam da bi ti godilo društvo."malo sam ga gurnula laktom.

"Stvarno?"rekao je.

"Hajde zabavi se večeras,ništa loše se sad ne može dogoditi.Kod kuće si.Sve će biti uredu."pokušala sam ga utješiti.

"Marlena...Više nikad ništa neće biti uredu...barem ne meni."rekao je s toliko tuge u glasu da su me te riječi zaboljele i urezale mi se u pamćenje zauvijek.

"Hej imaš cjelo ljeto da prebrodiš to što ti se dogodilo tamo.I ja ću ti pomoći u tome.Sutra te vodim na ručak.I ne prihvaćam ne.Ja ću da ti pokažem kako."i već sam imala cijeli plan u glavi.

Lucas mi je bio jedna od najvažnijih osoba u život.Poznavala sam ga otkad znam za sebe i vujek je bio tu za mene kad mi je trebao.Sad je došlo vrijeme da ja budem uz njega.

Zagrlila sam ga i udisala njegov muževni miris.Bio je tako umirujuće u njegovom zagrljaj.Čak iako mi ga nije uzvratio mogla sam tako ostati satima.

Tiho si je promrljao u bradu promrmljao neke riječi.Očitno nesvjestan da ću ih ja čuti.Te riječi su mi dale do znanja koliko je malo vjere imao u svoj oporavak.

Uništenje će te strpljivo čekati da se vratiš.

Ali ja to neću dopustiti.