Bio je to osmi razred i Andrea skoro nikad nije bilo u školi.
Krenulo mu je previše dobro u fudbalu i roditelji su mu očigledno dopustili da se više posveti treninzima.
Svakodnevno sam provjeravala njegov fejsbuk profil, pokušavajući njegovim fotografijama da nadomjestim to što sam ga jako rijetko uživo viđala. Kada je prihvatio moj zahtjev za prijateljstvo, dobila sam neki napad ludila i tri dana nisam mogla normalno da funkcionišem. Pubertet mi je previše udario u glavu i počela sam razmišljati o mom plavom dječaku kao nikad do sad. Povukla sam se u sebe još više nakon onog trenutka kad sam shvatila da je Andre moja simpatija.
Niko više nije mogao da dokuči šta se to krije u mom mozgu.
Pred roditeljima sam bila još tiša nego pred "društvom". Društvo je pod navodnicima jer ne postoji. To nije moja ekipa već samo neki stranci sa kojim dijelim školske kabinete i strahujem od toga da me svakog trena ne počnu zezati. Ni sa kim nisam imala zajedničke teme.
Mama i tata su se uvukli u neke probleme na poslu još davno i baš se ne trude uspostaviti kontakt sa mnom.. Odustala sam s vremenom od razgovora sa njima..
Jednom sam odlučila biti kao moje drugarice... Naći dečka iz starijih razreda, nagovoriti mamu da mi kupi šminku i cipele na petu, ali kad sam sve to trebala uraditi, kad su me cure iz razreda testirale, dobila sam napad panike i mucajući odustala.
Svi su me zezali.
Od tada nosim nadimak "Cry baby" i osjećam se kao gubitnik.
Jedino zadovoljstvo i o čemu sam mislila bilo je kako da sakupim džeparac za gradsku utakmicu i odem viditi Andrea.
Tih devedeset minuta ja zaboravim na sve.. Na društvo, na mamine i tatine probleme, na jedinice u školi.. Na sve. Jednostavno uđem u igru i ukoliko je u njoj još moj mali slatki Njemac, budem svim srcem uz njega. Doduše, Andre više nije uopšte mali.
Porastao je, ona slatkoća je prerasla u istinjsku ljepotu i polako počinje da se razvija u odraslog dečka.. Uvijek, uvijek je tako drugačiji, tako smiren, nasmijan, i kad bi ga gledala i na mene bi prenosio mir.
Na terenu bi bio poput zvjeri, a van terena poput nečeg najumiljatijeg na svijetu.
Kako mi je najveći problem bio izdvojiti od hrane za školu novac za meč, škola i učenje bili su u drugom planu.
Došao je kraj godine i ja sam bila u problemu.
Svaki dan sam umjesto pisanja lekcija, na zadnjim stranicama sveske, raznim fontovima švrljala njegovo ime i sjećala se njegovih reakcija nakon svakog postignutog gola. Samo djevojčica kojoj je simpatija fudbaler, zna kakav je osjećaj kad on postigne gol. Svaki put se osjećam ponosno. Kao, kao da rastem.
Gledala bih ga onim zamišljenim pogledom, sa ponosnim suzama u očima i u sebi šaptala:"Bićeš ti jednog dana veliki, a ja, ja ću biti ona osoba sa početka! "
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
I tako bi bilo svakog dana, svake utakmice, svakog trenutka.
Koliko god ga i tad nisam viđala previše, opet je bilo dovoljno.
Kad se god sjetim kako i te rijetke trenutke nisam znala cijeniti... Ah, da sam samo znala da će kasnije, kroz život, to rijetko biti sve rijeđe, uživala bi milion puta više.
Od tog ljeta, pa, sve je krenulo onako, onako kao da bi mom snu mogao doći kraj....
U kabinetu matematike i fizike nastavnica je čitala posljednje rezultate naših testova.
Bila mi je to zadnja prilika da izbjegnem popravni jer sam imala dvije negativne i jednu pozitivnu, ali mi je nekako ipak bilo svejedno. Navikla sam da me sve sem Andrea rastužuje pa tako i škola.
Svi kritični učenici iz osmih razreda nalazili su se u kabinetu. Bilo nas je desetak i osjećala sam se pomalo posramljeno jer sam bila jedna od rijetkih djevojčica. Čak njih osam su bili dječaci.
Laknulo mi je kad sam shvatila da Andre nije tu, da prolazi predmet, međutim to što nije bio u kabinetu nije značilo ono što se očekivalo. Nastavnica nas je prebrojala i rekla:" Fali Schürrle! Ako je bolestan, saopštite mu neknadno rezultate!"
Istog trena počela je izgovarati imena učenika koji nisu uspjeli popraviti prosjek i, našla sam se tu. Nisam bila iznenađena.
Više me je brinulo to što Andre zbog treninga nije uspio proći bez popravnog jer je i njega nakon mene pročitala.
On nije bio kao ja i mogao je učiti.
Odjednom sam postala mnogo tužna, a onda mi se i svijet okrenuo na glavačke.
Dječak iz prve klupe, izgleda tadašnji Andreov poznanik, obratio se nastavnici:"Ali gos. Styles, Andre ne može na popravni! Seli se u Njemačku zbog fudbala.. Rekao mi je da vam kažem!"
I bio je to prvi put da sam shvatila da bi ga mogla izgubiti!
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
A/N
Posveta Nikki_Nikoleta jer je najjača cura na svijetu hhaha :D Evo Nikki imam i poklon za tebe hehe
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Izvinjavam se odmah ako je dio malo glup. Ovo je bio tek početak ali jedan od onih posljednjih bebasti nastavaka tako da će te moći primijetiti da je već sljedeći dosta zanimljivi i radnja se zahuktava. Ipak, Melanie će biti malo zrelija a pojavljuje se i novi lik. ♥♥ Neću vas puno mučiti, možda već sutra bude novi nastavak a do tad lupite koji vote, poneki kom ili koji usputni ako vam je lakše ♥
