Zapisi iz ShadowBearerova doma

Zapis 12 - Gdje je nestao čovjek?

3.7.2016.

Ajoj...prošlo je tri mjeseca skoro kako nisam pisao.

Prvo i osnovno, isprike što sam tako naglo nestao s Wattpada. Dok sam pisao Oštećene zanemario sam sve oko sebe, pa sam nakon što sam završio svoj prvi roman ikada (yay me xD) morao malo potegnuti kočnicu i vratiti se u stvarni svijet. U međuvremenu me pokopao fakultet i tone gradiva koje je trebalo učiti, ali sada su napokon došli praznici.

Ljeto je, vani vladaju paklene sparine, ljudi hodaju ulicama poput pogrbljenih zombija od težine zraka, a ShadowBearer trenutno truli doma i razmišlja o tome što dalje.

Oni koji prate moje ...neću reći redovite zapise, jer sam ih odavno prestao redovito pisati, znaju da sam posvetio previše vremena pisanju. Previše sam noći proveo budan i čekao zoru sjedeći za radnim stolom, uz ogromnu šalicu vruće kave zamamna mirisa i pepeljare pune opušaka, uz glavobolju dok sam se šamarao i tražio način kako da uklopim cijele Oštećene u smisleni roman. I, gle čuda, zbilja jesam uspio završiti prvi roman ikada.

Svoj. Vlastiti. Prvi. Roman.

To jako čudno zvuči kada to kažeš samome sebi, zar ne? Hej, uspio si ispisati 300 i još nešto stranica. Zbilja se moraš ponositi sobom jer, htjeli to neki priznati ili ne, pisanje zbilja je (znam, to stalno ponavljam) težak posao. Nije toliko fizički teško sjediti desetak sati u stolici (dobro, je...) koliko je teško pustiti sve to iz sebe na papir i zbilja biti zadovoljan time. Pogotovo kada uz to i čitaš puno knjiga poznatih autora pa se nekako nesvjesno stalno uspoređuješ s njima.

No sada kako je prošlo već skoro četiri mjeseca otkako sam objavio zadnje poglavlje, strasti su se smirile, a lagano počinjem procesuirati da možda moje prvo djelo i nije toliko briljantno koliko mi se činilo da je dok sam čitao sve one divne komentare. Ima puno rupa...ustvari, ima jako puno rupa, i našao sam se u nekoj fazi kada sam postao nevjerovatno nezadovoljan time što sam napisao. No, to me nije spriječilo da rukopis pošaljem izdavaču.

O da, rukopis ''Oštećeni'' je poslan izdavaču.

Ili točnije, jednoj jako dragoj ženi koja radi za izdavačku kuću. Već dva tjedna nestrpljivo čekam na odgovor, iako vjerujući nakladništvu i ljubavi prema knjigama u Hrvatskoj ne mogu očekivati ništa osim odbijenice i par 'dobronamjernih' savjeta.

No, pustimo to sa strane. Znam da sam bio užasno dugo vremena neaktivan na Wattu. Dolazio bih tu samo odgovoriti na poruke u inboxu, pročitao pokoju novu priču koju je objavio netko i onda bih nestao. Dugo već vremena pokušavam pronaći inspiraciju za novo djelo, ali svaki put kada me udari i ta najmanja kap inspiracije, sjednem za računalo i zurim u bijeli Word dokument, očajnički pokušavajući natipkati barem tri suvisle rečenic. Ne znam što mi se događa, i dali je to zbilja normalno, ali straši me to.

Straši me pomisao da sam iskoristio onu snagu koju sam imao u sebi na djelo koje nije ni upola onog što sam mogao napisati. Straši me pomisao da će Oštećeni biti jedini cjeloviti roman koji ću ikada napisati, jer sam nesposoban postao napisati i kratku priču. Kao da se svaki osjećaj iscjedio iz mene tokom pisanja tog romana i naprosto me ostavio potpuno praznim i ravnodušnim na daljnje stvaralaštvo.

Ili je samo riječ o tome da živim u zemlju gdje nema apsolutno nikakvog poticanja mladog stvaralaštva, pa sam se našao u situaciji da razmišljam na previše ekonomski način - Hej, koja ti je korist od pisanja ako nemaš ništa od toga? I iako ja ne pišem zbog zarade, niti sanjam o tome da postanem neki prosječno popularan priznati pisac, opet gledam da pisanje mora imati neku svrhu. Te riječi koje svatko od nas zapiše, a dolaze duboko iz nas, moraju imati oči koje će to pročitati i mozgove koji će to procesuirati i izvući nešto iz toga. Inaće, nebi imalo svrhe pisati, bilo bi dovoljno uzeti najjeftiniji rokovnik i zapisivati u njega. I, naravno, mora postojati neka naknada za to što sam ja uložio u svoje pisanje. Nažalost, ništa u ovome svijetu danas nije besplatno, pa čak ni ljubav - uvijek mora postojati nešto što ćemo zauzvrat dati, ili primiti.

Ali sada kako dolazi ljeto moja se inspiracija budi, ali lijeno i polagano. Dođe nešto sitno inspiracije pa odmah nestane, a ja se nađem kako sjedim za radnim stolom i mučim se napisati ono što mi je do prije nekoliko trenutaka bilo kristalizirano u glavi. Čini mi se da sam se izgubio u vlastitom labirintu - i iako je to moj labirint, nemam nikakvu kontrolu nad njim. Pa sam poslušao starog dobrog Be Franklina ''U vinu je mudrost'' i počeo vikende provoditi s jeftinim vinom, i društvom, na mjestu toliko išaranom izgubljenim mladim glavama nadajući se da ću tamo pronaći inspiraciju.

Uza sve to, ''Oštećene #2'' stavio sam na čekanje. Ima ljudi koji me pitaju kada ću nastaviti pisati, i iskreno nemam baš nekakav konkretan odgovor. Od drugog djela Oštećenih trenutno imam prolog i tri poglavlja, ali nikakvu ideju gdje dalje s time. Dok, s druge strane imam prolog i ideju za posve novu priču. Da li je uopće moguće da čovjek paralelno piše dvije knjige?

Totalno uništenje.

Iako, nadam se da će moj mozak ubrzo proraditi i dopustiti mi tu predivnu agoniju pisanja, jer nema goreg mučenja od onoga kad znaš da je to tvoja strast, a praktički si hendikepiran - nešto kao maratonac koji više nikada neće moći trčati. Sad, devastating and cruel. Mučenje čovjekove duše.

Ilitiga, totalno uništenje.

Do novog čitanja, i nadam se ubrzo neke nove priče koju ću izbaciti,

SB loves ya <3