Harry Potter I Zmaj Sivih Očiju

Samo san

Odlučio je ustati shvativši da je već osam sati i da će ih gospođa Weasley doći probuditi ako se oni uskoro ne pojave na doručku, ipak vlak polazi za tri sata.

"Rone!", obrati se Harry Ronu, bilo mu je pomalo teško pričati jer mu je glas još uvijek bio promukao od spavanja.

Ron se nije ni trgnuo, uvijek je imao čvrst san.

"Rone, probudi se!", opet mu Harry dobaci, ali on nastavi spavati, na jednu sekundu je pomislio da je mrtav.

"Ginny je pojela tvoj voćni puding!"
Čim je dovršio rečenicu, Ron je poskočio i ustao:

"M-molim!?", pogledao ga je zaprepašteno, "Ali rekao sam mami da mi ga sačuva!"

Harry se pošteno nasmijao na Ronovu reakciju, na neki mu je način bilo simpatično što je Ron volio jesti iako nije bio debeo unatoč tome, zapravo suprotno, izrasao je i trebao se udebljati.

"Sad znam kako ću te u buduće buditi", reče Harry, a Ron ga zbunjeno pogleda.

"O čemu pričaš ti? Daj 'ajmo dolje, možda je napravila novi puding", rekao je Ron uzrujano gledajući po svojoj sobi razmišljajući kako joj ne bi škodilo malo pospremanja i reda.

"Šalio sam se, budalo", reče Harry kroz smijeh, "Nisam mislio da će te to zapravo probuditi"

Ron nije znao što bi prije učinio kad je to čuo: bi li ga pogodio jastukom, nasmijao se, ili s olakšanjem izdahnuo.

Odlučio je da će se prije nasmijati, pa ga zatim pogoditi s jastukom, a na kraju s olakšanjem izdahnuti.

"Nemaš pojma kako sam se zabrinuo!", reče Ron opet se smijući dok su silazili niz stepenice.
Kako su koračali, tako su one škripale, a to je čula gospođa Weasley i brže-bolje došla do njih.

Nosila je ono uobičajeno: kućnu pregaču i bezjačku odjeću koju uobičajeno nosi po kući.

"Mogli ste se malo ranije dignuti, Rone ti se još nisi ni spakirao!", obratila im se gospođa Weasley naizmjence ih pogledavajući.

"Znam...znam, ali danas nam je zadnji dan! Nećemo više moći dugo spavati", požali se Ron, na njegovome licu se dalo vidjeti kako nije bio sretan zbog tog što je škola počela, baš suprotno od Harryja. Volio je on Hogwarts, ali ne i učenje kao Hermione.

"I bolje da nećeš!", strogo mu dobaci gospođa Weasley, činila se pomalo razljućenom, "Nisam ja odgojila ljenčine!"

Ron ju je samo šutke pogledao, nije joj se usudio odgovoriti. Harryju je bilo neugodno, baš kao što mu je bilo svaki put kad bi došlo do ikakve svađe stoga je odlučio prekinuti neugodnu tišinu:

"Ovaj...dobro jutro gospođo Weasley", tiho ju pozdravi.

"Dobro jutro Harry, bez brige, tebe ne krivim za ovo, kako li je samo tebi kod tetka i tete...zaslužio si malo odmora! Odite doručkovati"

Obojica su produžila do kuhinje. Da je slijep, znao bi točno kuda treba ići: miris kao da je putovao do njegovih nosnica, tad se sjetio prizora iz crtanih filmova koje je gledao kao mali i kako su tamo mirisi jela bili prikazani.

"Da ja jedem kod tvoje mame ne bih bio tako mršav", reče Harry punim plućima udisajući te bogate arome.

"Da sam češće ovdje, dobio bih zabranu jela...stalno se ljuti na mene", požali se Ron. Gospođa Weasley  bila bi svrstana u one majke koje su strože da svoju djecu upute na pravi put, a ne zato što ih ne vole. Međutim, Ron to nije u potpunosti gledao na takav način. Konstantno je imao osjećaj da ona to radi zato što nije zadovoljna njime i htjela bi ga promijeniti, što naravno nije bila istina.