13 dana u paklu

Dan 10

Kavez.

Tačno tako sam se osjećala. Kao životinja koju su strpali u kavez. Mladunče koje nikome ništa nažao nije moglo učiniti za svih svojih godina života ali ipak plaća kaznu za nešto. Zato sam se upitala nešto što se pitam svo ovo vrijeme provedeno bez sunca i mjeseca, sa onim komadićem neba. 
Šta ja radim ovdje? 

Istina, nikad nisam bila neka vjernica. Nisam vjerovala u Boga, ali sam vjerovala da postoji jača sila. Kad smo se doselili ovdje, počela sam češće ići u crkvu. Osjetila sam vjeru. Povjerovala sam u Boga i sve ono što biblija kaže. A sad... sumljam u to. 

Gdje je Bog kad ga trebam?

Čula sam galamu na hodniku i njihov odurni smijeh. Naježila sam se. Kihnuvši par puta što sam tiše mogla smirila sam se i zatvorila oči.

Oni su otključali vrata i unutra ubacili Zoel kao kakvu staru vreću. Jauknula je bolno udarivši o prljavi zid. Sjela je na pod od iznemoglosti i pogledala u mene baš kao što sam ja gledala u nju. U zadnje vrijeme zdravlje joj se popravilo ali ne puno na bolje. Još uvijek je gripala i nije mogla spavati baš kao ni ja. Mučile su je noćne more.

"I tebe su kupali?" Upitala je.
"Valjda, ne sjećam se." Odgovorila sam osjetivši da mi noga trne. Bolio me svaki pedalj tijela ali više nisam mogla ni razmišljati o svemu tome. Duša mi je pucala na pomisao da... da su..

"Hej hej, ne plači." Rekla mi je tiho. "Nema plakanja, dušice. Smiri se." 
Promrmljala sam nešto što ni sama nisam razumjela. 
"Samo želim otići odavde" Rekla sam zatim malo razumnije.

"Znam. I ja. Ali pričali smo o tome. Možemo samo čekati spas." Rekla je žalosno. I njoj se na licu mogla iščitati bol. Moja se nije mogla ni porediti s njenom. Ja sam do sada već toliko puta poželjela da jednostavno umrem jer ovo iscrpljuje i zadnje kapi nade. Izluđuju te. Ponižavaju. Muče.

Kazni ih, Bože. Ako si ikad bio tu.

Zajecala sam. Ruke su mi se tresle. Bila sam gladna i žedna. Tuga me držala tako čvrsto, kao kad majka drži svoje dijete u naručju i štiti ga. Mene je moja tuga ubijala. Moje misli su svakodnevno reckale djelić po djelić onoga što se zove osobnost.

Ako se ne izvučemo odavde, imam osjećaj da ću izblijedjeti poput stare slike. Kao da će me sve ovo isprati i bit ću siva mrlja na tamnoj površini. Neko bez ličnosti, istošen i gotov. Bez osjećanja.

"Misliš li da će nas ikada naći?"  Upitala sam kad sam se smirila.
"Dovraga, da! Više mi ih je preko glave. Ako nas ne spase ubrzo, pokušat ćemo vani."
Digla sam glavu. "Kako to misliš, pokušat ćemo vani?" Gricnula sam usnicu. "Misliš bježati?"
Klimnula je glavom. "Nego šta. Ja se više ovdje neću crvati. Pokušat ćemo razraditi neki plan. Bolje da umrem u bijegu nego da živim još nekoliko bijednih mjeseci ovdje."
Bila je upravu. I ja sam mislila na isto. Više od mjesec dana ne želim provesti ovdje.    

"Pokušat ćemo nešto kad malo ojačamo. Neće nas mučiti barem sljedeću sedmicu u to sam sigurna." Vidjela sam kotačiče koji su se okretali iznad njene glave. Ovo možda i uspije.

Polako sam skupila koljena a ona nas je pokrila dekicom koju smo tu imale. Gledala sam u njeno lice i čisto lice. Izgledala je tako nevino i mirno. Čak i sa samo jednim okom bila je prelijepa. Onako mršava i blijeda... 

"Fino spavaj." Prošaptala sam i zatvorila oči još uvijek imajući njenu sliku u mislima.

_____________________

Crveni zidovi skrivali su četiri monstruma koji se na prvi pogled nikako ne bi razlikovali od običnih ljudi. Inače su se smijali ali ne i večeras. Muškarac je pušio kubansku cigaretu i izgledao je neobično zabrinuto. 

"Znate li vi šta ovo znači?!" Uspaničeno je upitala crnokosa ljepotica.
"Još uvijek niš-" Grubi glas se javio iz jedne od fotelja. Namrgođeni muškarac je pokušao izvući nešto dobro iz nedavnog događaja.

"Garrett! Skoro smo bili otkriveni?! Jebemti!" Drugi muškarac, Axel, se proderao na svog kolegu. Svi su očito bili napeti.
"Policija nam je bila ovako blizu!" Inaya, žena plave kose i ledeno-plavih očiju je izneđu kažiprsta i palca ostavila tek malo prostora. "Saznaju li završit ćemo u ludnici! A mi nismo ludi. Mi smo posebni."

Svi su šutjeli dok se u zraku napetost skoro mogla sječi. Svi su pokazivali znakove straha i nervoze, trljali čela, otpuhivali na nos i tapkali prstima po površini stola.
"Šta da radimo?"

"Sad ih ne možemo izvesti iz zemlje. Predlažem da ih ubijemo." Svi su se iznenadili njegovim prijedlogom. Axel je najteže odustajao od igračkica pa se on prvi pobunio.

"A barem polovinu?" Garrett je ponovno predložio. "lakše ćemo ih sakriti 30 nego 60, zar ne?" 
Pogledao je u Adelynn. "Šta misliš?"

Promješala je pie koje je držala u ruci."I to je bolje nego da ih nađu sve."
Axel je uzdahnuo frustrirano. "Recite mi da se šalite."
"Naprotiv. Mislim da je to jedino rješenje za sad."

Sad je već bio ljut. "Znaš što? Jebite se!" Ustao je i izjurio iz sobe.
"Proći će to njega." Adelynn je pogledala u Inayu."Odaberi ih 30 koje ćemo pustiti u zrak." Nasmijala se. "Ako znaš šta mislim..."

Inaya se nasmijala. "Lomače su mi osobno najdraže"