Sutton

Prolog

[ Ovu priču sam pisala jako davno, ali je ne mogu povući u draft jer mi je previše draga. Uredila sam je koliko - toliko i kad budem imala više vremena, uradit ću to bolje. Izvinite na greškama jer ipak, ovo su moji počeci. ]

Moje razočarenje u život je teško iskazati riječima. Nisam ga sve u svemu ni imala. Prva zabava i bum - nesreća. Pala sam sa zgrade, sa, pazite sad, dvadeset i petog sprata! Opako velika zgrada, koja je samo čekala mene i moj peh. Doktori nisu sigurni kako sam preživjela, a realno, to bi se moglo nazvati prvim čudom koje mi se ikad desilo.

Ono što je najžalosnije jeste to, da bih ja voljela da sam ostala mrtva - na mjestu. Zar je bolje ležati u krevetu koji nije tvoj, dopustiti da se o tebi brinu osobe koje ne znaš i biti im samo još jedan teret? Ne... mislim da nije. Moja podsvijest se ipak potajno nadala da ću otvoriti oči, skočiti i dočekati iznenađena lica, ali nažalost, nisam ja baš te sreće. Uz nadu da se bilo šta desi, prošlo je dvije godine i pogodite - ni p od promjene. Ni mrtva, ni živa. Negdje na pola puta.

Najjezivija stvar je činjenica da je moja famozna porodica uvijek tu, uz mene, ali i ja sam. Hodam pored njih, pokušavam ih dozvati, ali niko ne primjećuje taj moj trud. Ili sam to umislila? Možda jednostavno moj mozak šalje te signale, zbog pretjerane želje da živim ponovo. Zbunjuje me. Pokušava me izluditi.

Ma kad bolje razmislim, nije u pitanju psiha. Pa ljudi moji - ja mogu ići za njima! Nisam jednom ušla u automobil i dovezla se kući, domu u kojem sam živjela prije proklete nesreće. Svaki korak bliže mi je izazivao izliv suza, i bezuspješne pokušaje da ih obrišem. Ne zamjerite mi, ali nije baš divno biti nevidljiva. Dok ja svo svoje vrijeme provodim sa porodicom i očajnim momkom, koji nije odustao od mene u ove dvije godine, oni toga nisu ni svjesni.

Nekad dođem u svoju sobu i tu provedem čitav dan, jer me ubijaju misli da me niko ne vidi. Zašto mi je sudbina dala priliku da budem s njima, a da sam u isto vrijeme bez njih? Ovo je osjećaj gori od bilo koje kazne, teži od bilo kojeg tereta. Falio mi je zagrljaj moje jadne majke, mog hrabrog oca, koji je bio jedini idol u životu ove nesretne djevojke. Mene... da. Falio mi je moj momak.

Ja, Sutton April Merser, bila sam u dva svijeta. Zvuči poprilično zanimljivo, ako ne i izvanredno, kao da imam posebne moći - ali vjerujte, nije ni malo dobro. Najradije bih umrla i skratila svima muke.

Koliko god to htjela, plašila sam se smrti. Sve mlade osobe se naravno plaše toga, uopšteno svi se plaše toga. Sa svojih devetnaest godina, taj osjećaj je posebno jak. Baš zbog toga što sam već bila na pola puta. Skoro nekada, ako se nisam izgubila u vremenu, mislila sam da se više nikada neću vratiti, pa ni u ovom mom čudnom stanju u kome sam tu, a nisam. U kome sam duh, silueta.

Zapravo, po običaju, moji roditelji su sjedili na stolicama u sobi. Gledali su me, pa... moje tijelo. Duhom sam bila na drugoj strani sobe. Naslonjena na zid, slušala sam njihov razgovor. Voljela sam zvuk njihovih glasova. Annie, jedna jedina majka koja može imati savršen osmijeh na licu, a gorjeti u cijeloj unutrašnjosti. Bob, moj heroj. Moj idol. Moj tata. Tu je naravno i Thayer, moj princ. Do njega ćemo doći.

Nisam ni slutila šta me čeka taj dan, dok su oni tako nevino sjedili u toj prokletoj sobi. Nisam zla, ali opsovala sam je par puta. Ta soba me zatvarala bez milosti, a sudbina je dodala još malo soli na tu ranu, dovoljno da se nisam budila. Kako je samo teško gledati samu sebe. Pokušavam ustati, ali ne funkcioniše ni jedan dio mog tijela. Kao da sam u nekom lošem filmu, uslijed paralize sna. Samo što se ja ne mogu probuditi uz malo napora.

Uglavnom, vraćam se na temu mojih roditelja. I dalje sam ih gledala, prateći njihovo dozivanje doktora. Postala sam blijeda, čudan adrenalin je prošao mojim tijelom. Jesu li oni upravo...? Da. Jesu. Ne mogu da vjerujem. Upijajući te hladne riječi, suzdržavala sam se od suza i toga da pokleknem.

Međutim suza suzu goni, tražeći svoj put.

Emotivna oduvijek, plakala sam kao dijete kada mu oduzmete lizalicu. Usporedbe i ja... nikada se nismo slagali.

Pitate se šta su zapravo rekli doktoru? Pa, moji 'divni' roditelji, koje sam upravo pohvalila najljepše, odlučili su ugasiti aparate. Osjetila sam vrtoglavicu, slušajući te riječi iznova i iznova u glavi.

"Jeste li sigurni? Ne gubite nadu, za nju postoji šansa... siguran sam.", doktor je izgovarao riječi toliko nesigurno, da bih samoj sebi ugasila te proklete aparate.

Njihovi pogledi su govorili i više nego riječi. Očima su već dali do znanja da je tu moj kraj i da stvarno više ne vjeruju u mene. Jecaji koje sam ispuštala su mogli probuditi mrtve, ali naravno, niko to nije čuo. Moja podsvijest mi se upravo smije. Ma umire od smijeha.

Tata odmahne glavom, kao znak odobravanja. Ma da se sekundu našao u premišljanju. Bravo, idolu moj. Od muke sam se čak i nasmijala! Gotovo, pomislila sam. To je to, gase aparate, moj 'dupli život' je gotov. Neću imati ni jedan za koji trenutak.

Zatvorila sam oči, ali za divno čudo, ništa se nije dogodilo. Otvarajući ih oprezno, ugledala sam mamu koja drhti, dok grli moje polumrtvo tijelo. Jecajući je molila, preklinjala da to ne urade. Hvala, mama... ipak me voliš. Prišla sam bliže, kako bih upila ovaj historijski događaj.

"Nemoj dušo. Ona je naša kći. Neću odustati od nje.", osjećala sam bol u njenom glasu. Štoviše, bila je slomljena. Razumijem ja da je i samo dolaženje naporno. Ali Bože, boljelo je i mene. Da je bar samo to. U utrobi mi je milion podivljalih vulkana. Vatra se rasplamsala kako u meni, tako i u onom tijelu nasuprot mene. Doktor se trznu, pa stavi ruku na moje čelo izgledajući uznemireno.

"Sestro!", glas mu se raširio bolnicom, sve dok se par sestara nije našlo ispred vrata. Pogledam u mamu koja još uvijek plače, dopuštajući tati da je izvede van. Ne znam šta da mislim. Volim ih još uvijek, bez obzira na ovo skoro pa zlodjelo. Možda bih i ja na njihovom mjestu donijela istu odluku. Previše je komplikovano.

Dok sam se snašla, prostorija je bila krcato puna sestrama, a u gomili sam uočila moju plavokosu Mary. Sjedila bi satima pokraj mog kreveta, pravila mi društvo i pričala sa mnom. Naravno da nije luda, već je samo dobra duša. Priča mi o svemu. O životu, dešavanjima... da nema nje, totalno bih skrenula. Drhtala je, gledajući u mene pa u doktora. Eh draga moja, bolje se usredotoči da mi pomogneš.

Podsvijest me naravno još uvijek ponižavala, sa velikim osmijehom. Baš je zabavlja ovo sve. Mozak mi radi čudno, prečudno.

Načula sam dijelove razgovora dok sam onako sklupčana u jednom ćošku čekala da se raziđu. Izgleda da mi se temperatura povećala, što je zapravo poprilično dobro. Tijelo bi mi moglo odreagovati na to. Možda nisu sve nade umrle.

Možda... toliko iritirajuća riječ. Ne označava ništa. Samo predstavlja višak u velikoj hrpi riječi.

Mislim da ste shvatili na kraju - nisu odlučili da ugase te aparate. Ostavili su me na životu, za sada. Počastvovana sam, to je stvarno divno od njih. Orden za čestitost! Sarkazam mi je inače treće ime. Da je bar drugo. Radije bih se zvala Sutton Sarkazam Merser, nego April.

Moji domišljati roditelji su mi dali ime po mjesecu. Kalendarskom mjesecu. Volim ih stvarno, ali dajte malo.

Ovo bi bio dio moje priče. Ovdje gdje jesam sam upravo zbog toga. Nisu ugasili aparate. Nisu me ubili. Nalazim se između svijeta živih i ovog koji stvara moja podsvijest. Pa... živim poprilično jeziv život, ali hej - to ćete svakako čuti i vidjeti. Barem znam da imam društvo.