Slavko Kolar
BREZA
Sva nagañanja, puna životne mudrosti, i sva dobrohotna navijanja da bi se Janica ipak mogla izvući
živa a možda i zdrava iz postelje na kojoj je ležala nekih četiri-pet nedjelja, presjekao je stari Mi-ka
Labudan, šef kuće broj 27 na Labudanbrdu a u selu Bikovcu, svojom dostojanstvenom, odlučnom
izjavom:
- Bude mrijela, to je gotova stvar!
- I meni se vidi — provukla je kroz svoj dugački nos njegova prilično čañava i stara supruga Kata —
nema joj spasa! Ej sirota boga, škoda ju je, itak je još mlada ... Samo Janica — čula, ne čula — ležala je
bez riječi, tek je poneki put umorno otvorila oči, prepune velike žalosti.
Čitava se stvar razvijala prilično brzo. Dva mjeseca prije toga rodila je Janica dijete. Nije na žalost
bio dečko, već curica. Curica malešna kao zemička, a glasna kao jare.
Odležala Janica par dana u krevetu, desetak dana muvala se po kući, a onda je potjeraše na pašu. —
Kaj bi se tu po hiži potezala kakti kakva frajla! —rekla je stara Labudanka.
Nije Janici bilo baš najslañe, ali tko da vječno ratuje s babom! Sto se mora — kažu ljudi — nije ni
teško. Uostalom, sve bi dobro bilo da se dragi bog umilostivio pa da je dao lijepo i toplo vrijeme, ali
eto udariše jesenske kiše, hladne i beskrajne, pa badava i ona stara golema ambrela, badava novi
opanci, Janica se vraćala sva mokra, prozebla, pro-kisla do kosti, a plava kao šljiva.
Mada nije bila od neke gospodske pasmine, Janica je ipak bila nekud odviše tanka i fina, pa joj od tih
šetnja na pašu stali sve jače cvokotati oni lijepi, sitni zubići, stala se ježiti koža, oblijevati je čas vrućina
čas ledena hladnoća, pa sve tako dok joj se jednog ranog jutra kad je ustala, ne okrenu soba oko nje i
ona pade. Dolazile babe, pa sve složno rekoše: — Prehladila joj se krv! — (Osim toga moglo je biti i
što drugo: da je nagazila, da su je urekli itd., ali prehlada krvi bijaše glavna bolest.)
Metali joj svakakve obloge, mazali je svinjskom i pasjom mašću, davali joj piti sve od kravljeg
mlijeka do konjske mokraće, puštali joj krv, prelijevali uroke — sve kako je koja baba ili iskusniji
čovjek preporučio — ali bez uspjeha.
Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grñijanke, pa i slavni Rok Ćuk; »govorili« su i »pregovarali«,
kako god su najbolje znali 1 umjeli, ali Janici nije bilo suñeno da ozdravi!
Umrlo joj u to vrijeme i dijete. Vidjelo siroče da za nj nema života i da je samo na nepriliku. Mati ga
nije mogla više dojiti, a kravsko mlijeko nije mu nikako prijalo. Došli užasni grčevi i mala se curica
preselila na drugi svijet prije negoli je pravo ovaj i zagledala. Uostalom, pravo je učinila! Svi su joj to
odobrili, jer šta će tu bez matere!?
Janici meñutim sve gore. Oslabila toliko, te već ni glave nije mogla podići, ni žlice u ruci držati.
Sve vrućine, strahovite vrućine, pa boli u utrobi, pred očima sve mutno, sve drugačije. Počela je
buncati i »fantazirati«, o nekakvim anñelima, o cvijeću, o muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu
Marku. Tepa ona njemu kao malom djetetu, pa onda spominje njegove oči sokolove, njegov gizdavi
brk i perjanicu za šeširom. Nasmijali se koji put domari makar je stvar bila žalosna, jer je sve to bilo
očiti znak da joj se mlada duša sprema na vječni put.
Mudri i oprezni, kako su bili, vijećali su Labudani još tri dana, a onda zaključiše jednoglasno da bi
trebalo otići po velečasnoga i po doktora.
Za doktora već kako-tako, jer kad ni Roža ni Rok nisu pomogli, šta bi onaj zelembać doktorski znao!
Nego, tek toliko da se ne bi reklo te su to propustili, pa da im ne zamjeri koji od gospode — as
gospodom se Labudani dobro paze — recimo gosp. bilježnik, učitelj, a naročito gosp. nadšumar koji bi
im znao reći da su »zalupanci i zamazanci« i da su »sto godina iza drugog svijeta«.
Sto se tiče velečasnog, stvar je već mnogo važnija, jer bi bila velika grehota, da duša ode baz svetih
sakramenata pred prijestolje božje.
Spremio se dakle stari Mika Labudan na put na Bikovski Vrh. Uzeo u torbu luka i kruha, u usta nasuo
baguša, a povrh toga zapalio i lulu. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu, a onda
skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom. —Bog sveti zna je li je budem
jošće živu našel? — rekao je rezignirano. — Morti bi dobro bilo da se i za daske za škrinju propitam ...
— Ej bože-e, na sve se mora misliti i ob svem skrbeti, samo da si čovek dušu spasi! — odgovorila je s
uzdahom njegova Kata.
Samo Janica nije rekla ni riječ.
*
Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i
ogrije, i da se malo naspava. Mnogo je puta to od sveg srca poželjela Janica, mlada snašica, otkako se
unatrag godinu dana udala za gizdavoga Marka, najstarijeg sina Mike Labudana.
Na priliku, zimi. Mrkla i hladna noć zjapi kroz mala ; zamagljena okanca, niz strehu vise dugačke
ledene svijeće ili curi beskonačna, prežalosna kiša, čovjeku još srce i duša spava — o kako bi se divno
spavalo! — a j ono već se sa svog kreveta dižu, kao dvije sablasti, stari Mika i njegova Kata. Janica,
onako u polusnu, čuje kako stari hriplje i pijucka i kako stara traži žigice. Strepi Janica jer zna čim ta
vještica od svekrve zapali onu čañavu lampicu, odmah će zaurlati kao da viče sa drugoga brijega (a
ono, krevet je iza kreveta): — Oj Ja-no-o! Diži se!...
Pa ne skoči li u isti mah, ona će i opet zagrajati: __ Kaj se tu protežeš. Valda si se dosta nacrkevala!...
gta će drugo nego da ustane brzo, ali teška srca, poneki put bez riječi, a kadikad se na svekrvu i oštro
otrese; — A kaj tu zijate, kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!...
Studeno je u sobi, mada su sinoć dobro naložili onu veliku peć na kojoj se suše bezbrojni,
komplicirano musavi obojci i teški opanci. Marko, Janičin muž, ostaje u krevetu i gospodski hrče dalje,
jer on je lugar, pa ga se kućni poslovi ne tiču.
Spava i Jaga, žena drugog Mikinog sina koji je u vojsci. Nju stara Kata ne goni, jer ona tobože
kućevne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice. Drugi Mikin sin oženio se puno
prije od starijeg brata Marka, pa tako njegova žena ima prvenstvo. I nju je svekrva prije gnjavila, ali
otkako je došla Janica, složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice. Da se oženi treći
sin, onda bi se protiv pridošlice složile sve tri. Stari Mika gleda to i kima glavom: kao u soldačiji,
rekrut uvijek strada! Ždere to Janicu što Jaga spava, ali od svañanja nema koristi. Treba ustati, nahraniti
i napojiti blago, jer stari Mika jedanput hoće, drugi put neće, a treći put ga reumatizam muči. Naljuti se
poneki put Janica, misleći pući će od jada, sve bi ih pobila, dabome osim Marka. Ali brzo je srdžba
proñe, pa krotko, čak i veselo posvršava svoje poslove.
Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snašeteško koračaju kao medvjedi, u
njenom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije. Oči su joj plave, plavlje od jasnoga neba, a za
kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom
okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama.
Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao
djevojku, sav se bio oduševio. —To je cura! — rekao je on. — Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa
fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao: otmjena pojava!... —Gospodin nadšumar ima
pravo! — potvrdi Marko službouljudno. Naljutio se g. nadšumar. — Sta tu brbljaš! Otkuda i znaš šta je
to otmjeno? (Marko je vojnički stao kao kip.) Otmjeno, ha. Sta je to? Vidiš da ne znaš!.. . Sad slušaj:
što je breza meñu bukvama i grabrima, to ti je ta djevojka m^ñu tim vašim glomaznim curetinama! ...
Razumiješ li sad.
— Molim pokorno, razumijem!
Bio je Marko čovjek služben, pa je tako valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.
nadšuma-ru i da se pogizda pred drugom gospodom! Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji
momak. Mislili su već da se (na sramotu ćaći svome i kući labudanskoj) neće ni ženiti, kadli na čudo
svemu selu on izabra Janicu. Drugi je ne bi nitko uzeo, jer bogata nije bila, a-onako tanka malo se
momcima dopadala. No Marko je bio u Americi pa prošetao po čitavom svijetu za svjetskog rata, bio
godinu dana pokusni žandar, pa šumski radnik, pa »cimerman«, živio neko vrijeme u gradu, bivao
mnogo s gospodom, pa eto, on drukčije gleda na svijet!
Konačno se smirio kao lugar zemljišne zajednice. Položaj baš nije bio visok, a niti plaća velika, no
lugarski šešir s perjanicom izvrsno mu pristajao, a puška koju je nemarno prebacio preko ramena,
davala mu služben karakter i znatnu važnost u selu. Mnogoj curi, mnogoj udovici, a i udatoj ženi
zapelo bi oko za onu perjanicu, pa za one uvijek propisno zavinute plave brkove i za one oštre,
sokolove oči. Pa kad je njegov izbor prošle jeseni iznenada pao na Janicu Turkovi-čevu, ona se od čuda
snebila, od silne sreće i ponosa zadrhtala i zanijemjela, da poslije, kada se već snašla, sve do udaje
dodija svim curama i babama hvališući se svojom izvanrednom srećom.
Lijepo ti je biti bolestan dva-tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiripet tjedana na tvrdom krevetu,
u neprestanoj i nepodnošljivoj žari tako da se čovjeku pamet nauti, kad utroba hoće od grčeva i boli da
se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golemi! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. Inače
bio je on prilično dobar, tek malo strog, kako i treba da je pravi čovjek.
Cušio je Janicu u ovu godinu dana kako zajedno žive, tek jedanput. Pa i tu je ona bila kriva, priznala je
i sama, jer koji ju je ñavao gonio da se na nj otresa kad je vidjela da je malo, ko reći ćemo, pijan.
Ali sada otkako je bolesna, dola-zi on tek na ručak i na večeru, a i to kanda izbjegava, ništa je ne pita,
niti je gleda. Zna ona da on ne voli tih ženskih bolesti, mrski su njemu ti bolni uzdasi i ti žalosni
razgovori. Sve to ona zna i razumije, pa zato dok nije još bila sasvim klonula, u njoj je rasla silna,
upravo divlja čežnja za zdravljem. A poslije, kad joj se od onih vječnih vrućina i strašnih bolova stala
već'mutiti pamet, kad su joj stali dolaziti neki divni, nasmijani anñeli, kad je sve odnekud čula
tamburaše, kad se od časa do časa ona čañava sobetina punila svakakvim divnim cvije ćem, ona je u
lakšim momentima znala naćuliti ona prozirna mala uha ne bi li s dvorišta čula krupni Markov glas, s
teškom je mukom nadizala svoju umornu glavicu ne bi li kroz pomućeno okance gdje- i god ugledala
njegove krasne brkove. ; Od časa do časa njene su male, izgorjele usnice jedva, čujno šaptale:
O lepi moji gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove! ...
*
Stari se Mika nekako teško otpravljao na put. Ne što on ne bi volio koji put da odmakne od kuće ili što
bi mu bilo teško gaziti ono debelo jesensko blato, nego jer se nikako nije mogao odlučiti da li da uzme
volove pa da odmah doveze i daske za mrtvačku škrinju ili da to odgodi kad mu snaha doista umre.
Istina, očita je stvar da joj spasa nema, ali opet ženskom čeljadetu nije nikad vjerovati. Može se
najedanput predomisliti!
I stara njegova Kata bila je tog mišljenja jer je ona uvijek mislila onako kako i njen muž. Ako ne
inače, a ono bar u njegovoj prisutnosti. Njegov sin Marko stajao je u suši duboko zamišljen, mučeći se
sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to »patent« kojim je mislio iznenaditi gosp.
nadšumara, a možda steći i mnogo para.
Marko se nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti
protiv toga. Njemu je bilo sve svejedno. Druge su njega brige.trle. Svatovsko je bilo vrijeme i za nekih
desetak dana trebala je biti svadba kod Žu-gečića, u bogatoj kući na Žugečić-brdu. Njega, Marka
Labudana, lugara zemljišne zajednice, pozvali su za zastavnika.
Poznata je stvar bila da u tri župe nije bilo takvog barjaktara kakav je bio Marko Labudan. Bio je on
čovjek od oka, a kad je progutao koju litru, ni vrag ga ne bi nadvikao ni nadskakao. Pun šala i vragolija
koje je pokupio širom svijeta, on je izazivao udivlje-nje u ženskog i muškog. Pa kad se još uzme u
obzir njegov lugarski rang, njegov šešir s perjanicom, pa puška, onda je jasno što je to značilo za svatove, za mladu i za mladenca, imati Marka Labudana za barjaktara. Da ih on predvodi, da on pred
svatovima poigrava, da on juška i vrišti, kako to samo on zna!
I sad baš u takvo vrijeme razboli mu se žena! Kolika neprilika! Sta će, umre li mu u nezgodan čas?
Recimo, uoči samih svatova. Udešava Marko svoju patentnu klopku, pa se sve če-še iza uha. Jedan
zaponac ne radi onako kako bi trebalo, ali još mu je veći jad ta njegova žena i njena bolest. Najbolje bi
mu išlo u račun kad bi pričekala bar dvije-tri nedjelje pa onda umrla ako već umrijeti mora. Ili da umre
odmah! Samo da mu ne bi pokvarila svatove, jer zbogom onda barjaktarija, zbogom ono veselje, pa
gospodsko društvo (jer bit će tamo sigurno g. bilježnik, blagajnik, učitelj, a možda i sam velečasni),
zbogom onda dobra večerica i ono fino Zugečiće-vo vino!...
Ne može se reći da Marko nije volio svoju ženu i da mu nije žao bilo što će umrijeti, ali opet: može li
joj on pomoći? Pa da plače dan i noć, njojzi od toga nikakva korist! Dotle se njegov stari iodlučio da
nabavku dasaka odgodi, pa otišao pješke sam s izglodanom lulom u ustima i grbavom batinom u ruci.
Jednolično su mljaskali omašni opanci po blatu, aj Mika je, pljucnuvši od časa do časa, intenzivno
razmišljao: šta će i kako će.
Ima li, na priliku, smisla zvati doktora? Pomoći joj neće, to je sigurna stvar, samo će biti više troška.
Ako je vozi k doktoru, umrijet će putem, ako li pak doktora zove, tu mu konja nahrani i napoji, pa još
slušaj njegove prigovore: zašto pijete svi iz jedne čaše, zašto jedete iz jedne zdjele, zašto toliki spavate
u istoj sobi, zašto obojke sušite na peći? Zašto? Zašto? Lako je gospodi prigovarati, ali je teško
siromahu čovjeku živjeti! Muči se on na sve fele i načine čitavu godinu i onda na koncu ništa nema!
Bez velike muke i bez grižnje savjesti došao je Mika do zaključka da neće zvati doktora. Čisto mu je
odla-nulo kad se tako odlučio. — Mili bože, zlo ti je denes živjeti!... Sve košta penez! — stao Mika
opet filozofirati. — Kad se dete rodi, strošek je. Doduše nije veliki, ali opet,.. Kad se sin ženi ili kći
udaje, to je kakti da bi zgorel! Nek ti negdo vumre, opet, strošek! Ljudi oće piti, oće jesti!... Zna Mika
da već koji taj jedva čeka kad će Janica izdahnuti. Nije da bi joj želio smrt, nego kad već mora da bude,
čovjek postaje nestrpljiv: bit će onda prilike da malo mukte gucne. Jer kad mrtvoga čuvaju, moraju piti
da ih ne bude strah i da im noć brže proñe. Kad ga pokopaju, moraju piti da si žalosnu dušu razgale a
umorno tijelo okrijepe, da o mrtvom koju dobru riječ reknu, a za spas njegove duše iskape koju kupicu
vina ili rakije.
I sam Mika je to volio! Tužne su to i čemerne dužnosti, ali godi čovjeku da popije čašicu-dvije. .
Tako su jednom, još prije rata, čuvali pokojnog Jakoba Dugijana. Leži Jakob meñu dvjema svijećama,
a ljudi oko njega sjede i piju. Piju i žene. Malopomalo s plačem 1 sa suzama stao se miješati i smijeh, a
neki bi već i zapjevao. Jedva ga utišali. Ali za koji sat zapjevaše svi — tko je započeo, bog bi znao —
najpriie neku crkvenu, pobožnu, da bi ispalo malo zgodnije, a onda udariše i druge pjesme, pa i one što
su momci iz vojske donijeli. Orila se pjesma kao u svatovima.
