Snježna avantura

Cijela priča

Tko me pobogu natjera da idem u planine! Ja niti ne volim snijeg, hladnoću, sportove na snijegu najmanje. Ali oni vole, vole mene, vole snijeg, osjećaj kako škripi pod stopalima dok hodaš. Vole te krupne bijele pahulje i najviše što žele jeste skijati. Oni žele ići na Alpe, u neku dolinu gdje ćemo biti okruženi žičarama i snijegom pa onda idem i ja, nadajući se da ću biti u toplom. Obećali su mi bazen, jacuzzi, masaže i zimsku idilu.

Ne morate mi reći koliko sam naivna jer sam povjerovala, pogotovo zato što sam kupila svu odjeću za snijeg, hlače, jaknu, visoke debele čarape, veste, kapu, rukavice, čizme i ne znam što sve ne, ali uglavnom moj mali kofer koji koristim za ljetne avanture nije dovoljan.

Mi smo ekipa, sve što radimo, radimo zajedno. Dobro, možda ne baš sve, ali odmori, izleti, putovanja, avanture su nam zagarantirane. Barem su bile do sada, jer je ovo prvi put da se dvoumim hoću li izaći iz stana kada dođu po mene ili da se pravim mrtva.

Što god odlučila, znam da će biti po njihovom, našli bi me i da se u zemlju zakopam, izvukli, oprali, oživjeli, išamarali i strpali u auto te vozili sa sobom. Nisam društvena, ali za njih bi učinila sve.

Ponekad mislim da me smatraju previše zatvorenom, možda i usamljenom, ali ja najviše volim svoja četiri zida, čisti bijeli papir na kojem ću ispisati sve svoje misli, maštarije i nove priče.

Stvarno mislim da mene nitko ne razumije, a na kraju ipak shvatim da me poznaju, i znaju moje mogućnosti, ponekad i želje, bolje nego ja. I ne bi ih mijenjala ni za što na svijetu, jer oni su dio mene, moji prijatelji i moji suputnici. Oni su Lana, Ivana, Luka, Dino i Leon. Luka, Dino i ja smo kao klinci bili susjedi. Znamo se od malih nogu iako sam mlađa od njih pet godina oni su uvijek bili tu za mene. Nemam braće niti sestara, a nemam više niti roditelja. Ivana se je doselila u naš kraj prije osam godina i od tada je u vezi sa Leonom. Oni su moj uzor, uvijek zajedno, uvijek ludi i za druženje spremni. Lana i ja smo se upoznale prije dvije godine i bila mi je simpatična, iako njoj nisam mogla povjeriti niti jednu tajnu. Nije ih znala zadržati za sebe, ali je nisam niti krivila. Bile smo jednom same na vikendu u termama i s njom je lako razgovarati o svemu, samo ne o osobnim stvarima. I svi oni se poznaju, svi vole snijeg, osim mene. Ja ga ne volim i ne znam skijati, pokraj mene jedino još Dino ne zna skijati, ali je u prednosti jer voli snijeg.

I ponovo mi nije jasno kako sam se dala nagovoriti... Nema to što drugo biti nego ljubav. Samo dva puta su mi rekli: „Hajde Dada, ideš s nama, bit će nam super" i „ Hajde, to je nezaboravna avantura".

I ja sam pristala. Sada je vrijeme da vidim kakva je to avantura, nezaboravna sigurno, samo je pitanje na koji način.

Spremila sam putnu torbu, pa još i ruksak, laptop, torbicu sa higijenskim potrepštinama i imam dojam da se selim, a ne da idem na odmor. Dan ranije sam provela dopisujući se preko poruka s Ivanom i Lanom. Dobila sam tisuće smjernica, savjeta što ne zaboraviti i što uzeti sa sobom. Od tajica, potkošulja, debelih čarapa što dužih da pancerice idu preko njih, nešto seksi, za svaki slučaj, kupaći jer imamo i spa oazu. Sve sam ja to spremila uvjerena da mi pola toga neće trebati. I dok gledam te torbe uzdahnem te nazovem Luku.

-Jesi spremna? – odmah me pita bez pozdrava.

-Premišljam se.

-Da se nisi usudila! – zaprijeti mi, a ja uzdahnem pa me pita: -Zašto? Što te brine?

-Prvo i logično to što ne volim zimu i snijeg. Drugo, osjećam se kao da se selim, koji će mi klinac sva ta roba i oprema, pojma nemam. Treće, nostalgična sam, ja bi na more. Tamo spakiram mali ruksak, dvije haljine, kupaći i ola, idemo. Već sam umorna od ovoga, a samo što sam se spremila.