Trideset prvo poglavlje

480 31 0
                                    

Rik je došao sa juga, a Nil je preuzeo sever.

Kiša je padala u ravnomernim navratima, dodatno pogoršavajući situaciju. Napredovali su prebrzo. Toliko brzo da je Nil to počeo da dovodi u pitanje.

"Čekaj", rekao je Riku.

"Previše je lako."

"Da." Voleo je činjenicu da su on i Rik uvek čitali misli jedno drugom.

„Nema izlaz. Ne bez prolaska pored jednog od nas."

Nil pogleda iza sebe po hiljaditi put. „Misliš da ima pomoćnika?"

"Nisam video nikog drugog."

Nije ni Nil. Ponovo je pogledao iza sebe.

Ništa.

Kiša oko njega je udarala u šumsko tlo silinom koja je stvarala neprekidan zvuk tako da ništa drugo nije mogao da čuje. Pošto je proveo veliki deo svog života u Kaliforniji, uživao je u kiši... samo ne danas.

"Pretpostavimo da je ovo neko drugi."

„Dobar plan", promrmlja Rik.

Ili je Gavran imao trik u guzici. Oprezno su se približavali litici.

Nilovi prsti su se ohladili sa padom temperature. Spustio je oružje na zemlju i zastao dovoljno dugo da bi pogledao iza sebe. Pogled mu je pronašao nešto ljubičasto na zemlji. Krenuo je prema predmetu i primetio nešto slično u žutoj boji. Pogledavši bliže, primetio je bombone. Okrenuo se, u prvi mah misleći da ih je neko mnogo ranije ostavio tu na stazi.

Oklevao je.

Bombone? Koga je znao da je jeo te stvari... male komadiće koji se lako stavljaju u džep?

Helikopter je bio deset kilometara udaljen od njihovog odredišta.

Neko je prekrio Lindenovo telo vojničkim zelenim ćebetom, pokrivši mu lice. Rik se držao za jedan od kaiševa u zidu i tupo zurio kroz otvorena vrata. Bili je zabio glavu u šake.

Miki je posegnuo u džep, izvadio svoje uvek spremne bombone i stavio nekoliko njih u usta. Čak i uz svu bol zbog zadobijene povrede je uspeo da opravda svoj nadimak. Miki Maus... zemlja velikih ušiju i dečijih bombona.

Nil se povukao. Creva su mu se vezala u čvor.

Miki.

Zašto?

„Rik... stani."

Prošlo je nekoliko trenutaka. "Šta?"

"Povuci se."

"Ali tamo je."

Nil je teško progutao. "Znam ko je to."

Znam jebeno ko je to.

***

Gven se otkotrljala na leđa, sa rukama vezanim iza njih.

Vrata na vrhu stepenica su se zatvorila uz glasno škljocanje. Znala je da će ako uspe da se popne uz stepenice bez pada naići na zaključana vrata.

Krpa u ustima joj se usekla u obraze i odmah joj osušila usta. Suva usta su joj bila najmanja briga.

Srce joj je tako brzo i snažno kucalo u grudima da je pretilo da eksplodira. Čarls je upravljao njihovim neprijateljem. Sve njene sumnje i pretpostavke o tom čoveku su bile tačne. Nije da joj se to što je bila u pravu sada činilo dobrim.

Gven je nekoliko puta zavrnula ruke u lisicama iako je znala da ne može da ih skine bez ključa. To je nije sprečilo da pokuša. Kako je adrenalin počeo da je napušta, njegovo mesto je zauzeo strah. Mračan podrum joj nije smetao onoliko koliko je mogao, ali shvatanje da postoji samo jedan izlaz jeste. Kada je osetila da oči počinju da joj se pune suzama, ponovo se borila sa lisicama i osetila kako joj se metal useca u kožu. Uz bol, njene suze su presušile. Neće se sažaliti na sebe i postati dodatna žrtva svog otmičara. Ništa ne bi voleo više od toga da se vrati u podrum i nađe je bespomoćnu i uplakanu.

Verenica do petkaWhere stories live. Discover now