Kako ja nekad sama sebe znam iznenaditi, to baš i nije normalno. Čitam sad prethodni dio ovog kaosa i shvatim da se moja razmišljanja od tad samo nastavljaju, a da nisam toga bila ni svjesna, jer ako želite iskreno, totalno sam zaboravila što sam ja to tamo napisala.
Moja današnja razmišljanja su išla nekako ovako: ispiti su, imam jako malo vremena za učenje jer imam puno drugih obaveza, između ostalog i radim, što mi oduzima puno vremena u životu. Ispit je u ponejeljak, jesam li ja danas otišla na vjeronauk? Jesam. Idem li za vikend na formaciju? Idem. Pišem li sada ovo, umjesto da učim? Pišem. Ali u životu nisam bila manje pod stresom radi ispita nego sada.
I onda se moja luda glava sjetila 2020. godine, kad sam tek upisala prvu godinu faksa, bila je korona, bila sam praktički zatvorena u sobi sa svojom cimericom, nigdje nisam išla, samo sam sjedila u sobi. I točno se sjećam kako sam se tada grozno osjećala. Osjećala sam se beskorisno. Jedna rečenica koju sam tad napisala, jer eto, kad nemam što pametnije za raditi i kad ne znam kako drukčije se s nečim nositi, onda pišem. Rečenica glasi: "Želim biti produktivna, želim da se moj život sastoji od različitih aspekata, a ne samo do faksa i učenja. Treba mi noga u guzicu koja će me lansirati na drugi planet i koja će mi pokazati koji je moj pravi cilj i svrha u životu."
Eto, što sam htjela, to sam i dobila... Život mi se definitivno više ne sastoji samo od faksa i učenja, iako i dalje na to odlazi dobar dio mojeg vremena. Međutim, pronašla sam stvari koje me vesele i koje mogu raditi uz faks, pronašla sam stvari koje me ispunjavaju i gdje se ja osjećam kao ja.
A dobila sam bome i nogu u guzicu, shvatila sam da je moj cilj i svrha u životu jedino to da pomažem drugima koliko mogu, da iskoristim svoje talente za dobrobit drugih i da budem sretna, apsolutno ništa više. Ja sam sretna kad sam zaposlena, to je voda u kojoj najbolje plivam.
Ponekad se žalim, bespotrebno, jer i sama znam da u dubini srca ne razmišljam tako nego se veselim novim izazovima i stvarima koje tek trebam napraviti, isprobati, završiti.
Jedino za čim žalim je pre malo vremena provedeno s nekim ljudima. Zapostavljanje odnosa je jedan od mogućih problema ovakvog stila života, ali trudim se koliko mogu, svaki slobodan trenutak koji imam dajem svojim prijateljima i obitelji, jer bez njih ne bih niti ja bila tu gdje jesam, svi oni su bili dio te noge u guzicu koja me je lansirala na drugi planet.
Pala sam predmet na prvoj godini faksa, Bogu hvala da jesam. Bogu hvala na tome, jer to što sam pala predmet, otvorilo mi je toliko novih vrata u životu da se nekad zapitam, za koliko stvari bih bila zakinuta da nisam tad na prvoj godini faksa bila lijena pogledati slike kolokvija kojeg je netko poslao u grupu dan prije kolokvija.
Ja sve ovo što sam rekla zovem Božjom intervencijom u mom životu, a vi to nazovite kako god želite, ja samo znam da nije i ne može biti slučajnost sve što se dogodilo u protekle 3 godine.
