Dođem tako ponekad u životu u neko razdoblje kad baš moram nešto napisati. Al' ono, baš moram, ko da mi život ovisi o tome (barem se tako osjećam).
Ovaj put nisam potaknuta nekim velikim životnim događajem, nego jednostavno svakodnevnim razmišljanjima.
Zanima me jesu li svi u životu toliko na 100 strana kao i ja? Ili drugi znaju posložiti prioritete u životu?
Trenutno sam već 3 tjedna na praznicima. Jesam li se odmorila? Nisam. Što sam radila? Ništa pametno. Stalno kažem da sve što želim jest spavati, a onda dok mogu spavati, imam grižnju savjesti jer ne radim nešto drugo.
Ne žalim se. Ne volim biti besposlena, to doživljavam kao gubitak vremena, čak i ako nemam ništa pametno za raditi. Valjda sam takav mentalitet naslijedila od svoje obitelji, čini mi se da smo svi više manje takvi.
Imala sam vrlo napornu godinu, iscrpila sam se do krajnjih granica svojih mogućnosti. Bilo je tu stvarno svega, ali ne žalim niti sekunde koju sam provela na nekom događaju, na druženju s prijateljima, na susretima, na kampovima, na faksu, pa čak i učeći. Svaka ta sekunda naučila me kako da bolje organiziram svoje vrijeme, kako da budem manje lijena (jer s tim sam se borila godinama).
Problem je u tome što bih ja sve. Nije da ne znam reći ne, ali ne želim reći ne, u mojoj glavi ja mogu i stignem sve. Sljedeći je problem taj da se uvijek ispostavi da je to točno i ništa ne naučim iz toga jer nemam što naučiti i opet smo na početku.
Nedavno sam nekim prijateljima rekla, mislim da sam osoba koja ne puca lako pod pritiskom i koja ide glavom kroz zid pa kaj bude. Psihički, mislim da sam trenutno najbolje u životu. Jako me malo toga može izbaciti iz takta, a jako me puno toga istinski veseli i puni me dobrom energijom.
Prije par godina, vjerojatno bih vam rekla totalno suprotno, rekla bih, jako puno toga me može izbaciti iz takta, a jako me malo toga istinski veseli. Bila sam u deficitu dobre energije, loša je uvijek prevladavala. Ne znam kad se točno dogodila promjena u mojoj glavi, ali dogodila se. Možda je to bio onaj moj: Shvatila sam, a ni sama ne znam što sam shvatila, iz prvog dijela ovog kaosa.
Ali zanima me jesu li i drugi takvi. Rade jedno, nešto čemu su se jako veselili, a već razmišljaju o nečem trećem što ih jednako toliko veseli i što će raditi nakon toga. Možda sam to samo ja, ali uvijek imam neke planove, čak i kad mislim da ih nemam.
Ne žalim se. Volim svoj život i iskreno mislim da mi trenutno ništa ne fali, držim sve konce u svojim rukama. Nije uvijek bilo tako i na tome sam zahvalna.
Poante ovog teksta nema, moralne pouke nema, samo u potpunosti razbacane i pomalo nepovezane moje misli koje nikoga ne zanimaju, ali ih ja i dalje objavljujem jer me uopće nije briga.
