25. Jesi dobro?

262 16 9
                                    

Znam, znam...nije me bilo predugo i ispričavam se. Sastale se obaveze i manjak inspiracije pa se odužilo. Odmah da kažem, ne znam kad će idući, ali dotad uživajte u ovom...<3

"Nina, ideš s nama. Ne prihvaćamo ne kao odgovor." Bude prvo što čujem kad se vratim u svlačionicu nakon što sam raspremila svu opremu s prethodno odigrane utakmice.

"A ne da mi seee." Požalim se, iako znam da kod njih to ništa ne vrijedi.

"Izradila si nas zadnji put, danas ne možeš." Stvori se Kača iza mene s osmijehom od uha do uha.

A kako da ne bude nasmijan, kad je večer prošla tako dobro, pogotovo njemu, jer je pobjedu zapečatio s dva gola, dva brutalna gola.

"A šta ću vam ja? Možete i bez mene slavit."

"Pa ti ćeš nam glumiti taksi kasnije." Izvali Topke.

"Ajde." Gurne me Lukas laktom. "Imaš vremena i odmorit mrvu i spremit se."

"Kako da odmorim, kad je već 9?"

"Zaboravio sam koliko se vi cure spremate. Pa dobro, odmaraj sutra. Večeras slavimo."

"Do groba ćete me dogurati svojim ludim idejama."

"Samo ti izmišljaj. Znaš i sama da su ti najbolji izlasci bili s nama." Sad se i Stojke uključi sa svojim komentarima.

Istina, s njima nikad nije dosadno vanka, ali definitivno njihove budalaštine ne mogu nadmašiti moje budalaštine iz studentskih dana. To su ipak cirkusi sami po sebi. Sad mi dođe slabo samo što i pomislim na to.

"Čujem ide se partijati." Bude prvo što začujem kad sjednem napokon u auto, a ujedno se i javim na telefon.

"Prije je ta informacija došla do Italije, nego ja do stana." Nasmijem se pokrećući auto i isparkiravajući se u nadi da ću što prije doći do tuša i što prije se spremiti.

"A znaš da Lukas sve prijavljuje odmah u sekundi."

"A znam. Da nije Lukasa ne bih ni išla večeras. Uspio me je nekako nagovoriti ili ti ga izazvati osjećaj krivnje u slučaju da ne odem."

"Taman im dođeš kao dadilja neka. " Nasmije se sad i on.

"Malo dadilja, malo taksi."

"Ajde bebo, uživaj. Opusti se. Zaslužila si i ti jednako kao i oni. I pozdravi mi dečke obavezno."

Da, ovima taksit i dadilja, njemu osobni poštar. Stalno prenosim neke pozdrave, isprike, upute. Rekao bi netko ne živimo u dobu u kojem živimo, pa su nam mobiteli i internet potpuna nepoznanica.

"Lijepo te vidjeti za promjenu da nisi u trenirci." Nasmije se Kača čim uđem u auto. On me pokupio jer mama nojim otišla na noćnu.

"Hoćeš da se vratim u stan prije nego i krenemo?" Upitam uvrijeđeno, iako znam da od povratka nema ništa jer već vežem pojas.

"Rekao mi Bata da te ne smijem ljutit pa ću šutit. Što je u vrećici?" Pokaže na istu koju držim u ruci.

"Ravne cipele. Neću ja u štiklama dugo." Kažem dok prebacujem vrećicu na zadnje sjedalo da mi ne smeta pod nogama.

"Poslužit će i za vožnju doma."

"A ne ne. Ja vam ne glumim taksi večeras. Snađite se. I meni je koje piće prijeko potrebno."

Tako je i bilo. Popila sam više nego je to za mene uobičajeno, no, i dalje sam bila svjesna. Ne bih rekla da sam bila pijana, samo dovoljno opuštena. Očito mi je, koliko god ja to poricala, trebao izlazak.

"Daj ključ." Zaderem se Kači na uho.

Ubrzo dobijem ključ od auta u ruke i krenem se probijati do izlaza kako bih stigla i do parkinga i do auta. Noge me ubijaju i vrijeme je za preobuvanje. Onaj tren kad sam skinula napokon štikle sa nogu je bio jednak ulasku u raj. Ljepota...

Navučem cipele i ostanem još koji minut sjediti na suvozačevom mjestu kako bih još malo odmorila. Shvatim da će ako se ne pomjerim moja pauza potrajati tako da ipak izaberem izaći i zaključam auto, pa se uputim ponovno prema ulazu provlačeći se kroz silna, parkirana auta.

Gledam u pod kako se ne bih saplela preko nečega jer na parkingu ima svega, od kamenčića do upaljača.

No, jedno "Nina" me natjera da ipak podignem pogled, a voljela bih da nisam.

Sranje. Ne progovaram, odbijam mu i riječi uputiti. Krenem ga zaobići, no spriječi me hvatajući me za ruku na što tek reagiram. Izvučem naglo ruku, toliko da me čak zaboli.

"Makni se!"

"Daj, Nine. Ja bih samo da popričamo."

A on bi pričao nakon toliko vremena? Divno.

"Borna, makni se." Kako ja korak nazad, tako on korak naprijed.

"Pa daj, samo razgovor tražim." Krene opet rukom prema meni, no, na vrijeme je maknem.

"Približi mi se i vrištat ću. Ne zezam se."

Shvatim da sam bliže autu nego ulazu i da je opcija auto sigurnija u slučaju da se nešto krene događati, stoga dok sam još udaljena otključam auto, za svaki slučaj. Ispada da je moje razmišljanje bilo ispravno, jer je on svakog trenutka bio sve bliže i bliže unatoč mojim prijetnjama.

Nađem se napokon u autu, ovaj put na vozačevom sjedištu, no to ne predstavlja ništa jer mi se on mota oko auta i ne mogu ni ići, a da ne pričam o tome da auto nije moje.

Nije mu dugo trebalo da krene lupati po prozoru, a mogu reći da sam tek tad osjetila strah. Znam da mi ne može ništa jer je prva stvar koju sam uradila kad sam ušla bila zaključavanje auta iznutra.

Vidim da je postao jako bijesan i da ne planira prestati, pa pošaljem Lukasu poruku da dođe. Valjda ovaj nije toliko lud da razbije prozor. Lukasovo provlačenje do izlaza je potrajalo, toliko da je ovaj silinom udaraca uspio pokrenuti alarm na autu, što je i u mom mozgu pokrenulo alarm i valjda me osvijestilo u kolikoj sam zapravo opasnosti.

Alarm je valjda skrenuo pažnju i zaštitarima kluba koji budu na ulazu, tako da su par metara ispred Lukasa išla dvojica. Oni su se odmah prihvatili savladavanja Borne dok se Kača odmah našao na vratima.

Većinski mi je sakrio pogled, ali uspjela sam zraknuti, a i čuti kako Borna pravi probleme i opire se i zaštitarima. Dečki mislim da je ovo opravdanje za upotrebu pendreka.

"Jesi dobro?" Pita čim se spusti u čučanj, tako da budemo na istoj visini?

"Mhm." Klimnem glavom bez da sam svjesna da su mi oči pune suza.

Valjda me tek sad kad je gotovo, udarilo što je sve moglo biti.

Pređem brzinski na suvozačevo mjesto kako bi me odveo do stana, a usput mu i prepričam što se i kako zbilo.

"Je li vrijedi njemu ona zabrana još?"

"Mislim da je istekla prošli mjesec. Samo se nisam zamarala s tim. Mislila sam da nije potrebno."

"Produžit ćemo je."

"Nemoj molim te govorit Martinu za ovo."

"Ali..."

"Plizz...Ako mu kažem doletit će odmah i napravit sranje. Nije ništa bilo, ne trebam ga zamarat."

"Znaš da će se naljutit ako sazna?" Pita zabrinuto.

"Neće saznati." Kažem odlučno.

Znam da je bezobrazno od mene što tražim ovo od njega, ali stvarno ništa dobro neće proizaći iz Martinovog saznanja za maloprijašnje događaje. Otići ću ujutro u policiju i predati zahtjev za novu zabranu i riješeno. Jedino sam to trebala uraditi odmah jer ovako Borna ne može dobiti nikakvu kaznu, ali Bože moj.

"Vidi ako ima ikakve štete na autu pa mi javi da ti prebacim novac." Kažem prije nego izađem.

"Nina, ne vrijeđaj me." Bude zadnje što mi uputi prije nego se rastanemo.

Rekla pa poreklaWhere stories live. Discover now