3

112 5 0
                                    

Amina    —

—   30. decembar, 13:15

Danas sam kasnila na čas, prvi, drugi i treći, pa što ne bih otišla sa sedmog? Pritom što je to najgori predmet u ovoj glupoj školi, a pritom i najgora profesorka!

Na izlazu iz škole moje telo se sudarilo o člana fantastične četvorke, Noel. Sve češće i češće dolaze kod nas u kuću nemoguće je ne zapamtiti ko je ko.

„Amina, pa kako si lepotice?" Odgurnula sam ga od sebe i samo nastavila napred ali je je Amelia povukla za ruku. „A zašto ti nisi na sedmom času?" Oči su ni na sekund bile bele.

„Tebe se to ne tiče, idem kući, adios!" Izgovorila sam i nastavila napred. Zatim se muško telo spucalo o moje. Aman više!

„Kaže se izvini!" Vrisnula sam na osobu ispred sebe, nikad mu nisam zapamtila ime, ali on je deo fantastične četvorke.

„Pa ti meni nisi rekla izvini, ali možeš sutra uveče da mi se izviniš!" Noel je govorio uz osmeh. Sutra? Uveče?

„Šta je sutra uveče?" Momak ispred mene se nasmejao i pomalo nakrivio glavu ulevo. „Sutra je doček Nove godine, čekamo kod Amelie svi." Obavestio me je gledajući u mene.

„O, znači sutra se ne ide u školu! Odlično!" Rekla sam nasmejano, stvarno sam jedva dočekala ovo.

„Amina" Rekao je momak ispred mene. „Kaži..." Izgovorila sam momentalno čekajući da mi kaže njegovo ime.

„Čekaj? Ti mi ne znaš ime? Ili se samo foliraš?" Govorio je. Zbunjeno sam ga gledala. Pa je dodao „Diego, nikad nisi čula za mene? Po školi, nigde?" Upitao je.

„Aa, znači ti si onaj Diego o kome stalno lažu!" Rekla sam, njegove oči su bile dva puta veće gledajući u mene.

„Šta? Ko laže o meni? Šta lažu?" Samo sam se nasmejala. „Pa ti si stalno onaj za koga pričaju da je zgodan, da je pametan i da je mnogo dobar u tome!" Izgovorila sam gledajući njegovu reakciju.

„Pa baš i ne lažu!" Slegnula sam ramenima. „A šta ti kažeš za onog Diega?" Upitao je prilazeći korak bliže

„Kažem to da moram da idem pre nego što me profesorka vidi da nisam na njenom času i dobijem još jednu kaznu da učestvujem u treningu košarke!" Rekla sam i otišla, kao da je njega briga šta ja kažem za njega, pobogu!

I nakon toga, na izlazu u školsko dvorište ponovo sam se sudarila o nekog. Koji je ovo put drugi? treći? Uveliko iznervirana samo sam podigla glavu i nemo stojala.

„Amina... Možemo li da pričamo? Molim te." Svaki deo mog tela se ježio na njegov glas. Svaki deo mene želeo je da vrišti da mi se vrati.

I tako prošao je čitav minut, on je svoje ruke držao na mojim podlakticama, a moje su bile uhvaćene za nešto u vazduhu. Moj pogled je i dalje bio isti, a u glavi mi je prolazio svaki naš zajednički trenutak. Dobar ili loš, nije mi bilo bitno.

„Aha, Michael, samo sanjaj o tome!" Amelia je izgovorila dolazeći iza mene i tu zauzimajući svoju poziciju. „Hej, Amelia, izvini ali nisam tebe pitao već Aminu. Ne radi se sve uvek samo o tebi."

To. Volim. Kod. Njega.

Ili sam volela? Da li i dalje volim?

„Pa vidiš da Amina ne zna šta da ti odgovori!" Vrisnula je i povukla moj ranac sklanjajući me od njega.

„Vidimo se sutra." Izgovorio mi je gledajući me pomalo zbunjeno i usput mi namignuvši. Izgleda da je neko uspeo da me konačno ućutka.

Amelia me je okrenula ka sebi uz pomoć Adama. Svi su me gledali zbunjeno.

„Amina, jesi okej?" Kao da sam udarena gromom, odmakla sam se od nje i prevrnula očima. „Naravno." Izgovorila sam zaobilazivši svakog od njih i ostatak pitanja.

Trenutak kada sam zaključala vrata svoje sobe i zamračila istu pustila sam suzama na volju. Šta da radim?

—   31. decembar, 21:00

Bila sam spremna, ali i naterana na ovo. Najiskrenije, nisam znala ko i šta me čeka na donjem spratu ove kuće. Gledajući sebe u ogledalu iza sebe sam primetila mušku siluetu.

„Derek, šta ćeš ti ovde?" Upitala sam okretajući se ka njemu zbunjeno. Čoveče muškarci izgledaju stvarno dobro u crnoj odeći. Pogledom sam prelazila po njegovom telu a zatim se vratila na njegovo lice. Čak je i pomalo zgodan.

„Da tvoja sestra toliko ne pominje da si maloletna večeras bih se postarao da zapamtiš da mi je ime Diego!" Izgovorio je zadovoljno gledajući kako su moje oči ponovo zalutale po njemu.

„Pa, zabilazim to! Sigurno..." Izgovorila sam usmeravajući pogled ka mojim vratima. „A zašto si ovde?" Slegnuo je ramenima i bacio pogled okolo, razgledajući sobu.

„Amelia je pitala kad dolaziš dole, pa me je zamolila da ja dođem po tebe pošto je malo zauzeta..." Izgovorio je ne skidajući pogled sa zida na kom su se nalazile nekoliko slika mene i

„Kako je zauzeta?" Upitala sam zbunjeno i zbog njegovog izraza lica shvatila sam o čemu je reč. Kurva... „Pa, je l' ćemo da stojimo ovde ili idemo dole?" Upitala sam prekidajući neprijatnu tišinu.

Samo se nasmejao i rukom mi pokazao ka vratima. Ma kakav džentlmen. Samo sam se nasmejala i uradila isto što i on. Gledao je u mene zbunjeno. „Meni ne smeta da celu noć provedemo ovde." Izgovorio je čekajući moju reakciju.

Uzdahnula sam i izašla iz sobe. Diego je krenuo za mnom i za manje od minut našli smo se u hodniku ispred dnevne sobe.

„Hoćeš sa mnom do prodavnice?" Upitala sam pre nego što sam ušla u prostoriju setivši se da mi Amelia neće dozvoliti da pijem alkohol, pa najbolje je da nekog punoletnog povedem sa sobom i da mi kupi isto. „Moolim te." Okrenula sam se ka njemu i gledala pravo u njega molećivo.

„Pa hajde, što da ne! A po šta idemo?" Too! „Sladoled! Hajde!" Izgovorila sam srećno uhvativši Diega za ruku i pravac ulazna vrata. Jedina profavnica koja radi 24/7 je desetak minuta peške.

„Ne idemo po sladoled, zar ne?" Upitao je sa poluosmehom, tada sam mu i ispustila ruku i okrenula se ka njemu. Klimnula sam glavom i pogledala ga čekajući njegov odgovor.

„Svakako, i dalje želim da idemo do prodavnice." Zadobio je moj osmeh. „Hvala, hvala!" I onda se desilo neočekivano. Pribila sam svoje telo uz njegovo stavljajući ruke oko njegovog tela. Nakon par sekundi neprijatno sam se odmakla i gledala u njega čekajući reakciju. Stajao je u mestu nemo me gledajući.

„Um, zaboravićemo na ovo." Rekla sam i započela naš desetominutni put do prodavnice. Koji smo zapravo proveli u smehu, šali i udaranju, uglavnom njega. Ne baš uglavnom, svo udaranje bilo je napad na njega.

„Zapravo si jako zabavna kada nema nikog prisutnog." Izgovorio je otvarajući mi vrata prodavnice. Samo sam se nasmejala. Nije do toga, do njega je.

Nakon izlaska iz prodavnice otvorila sam svoj sladoled gledajući u Diega.

„I na kraju je ipak morao da se uzme sladoled?" Nasmejala sam se na njegovo pitanje i klimnula glavom zahvalno, sa obzirom da je on sve ovo finansirao.

„Hvala za sladoled, dobro i za votku ali to neću samo ja da pijem i ti ćeš, naravno ako ti to hoćeš."  Tu je i moj zahvalni govor. Nakon povratne šetnje zastali smo ispred kuće. Moj pogled zalutao je ka jednoj osobi.

„Hoćeš li da mi pomogneš da uđem u svoju sobu kroz prozor ili nećeš?"

You've reached the end of published parts.

⏰ Last updated: Sep 07, 2023 ⏰

Add this story to your Library to get notified about new parts!

𝐏𝐨𝐬𝐭𝐨𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐢𝐥𝐚Where stories live. Discover now