Uvod

387 21 8
                                    

(Ne osuđujte cover, brzinski je da što prije izbacim hahaha)

"Ma nema šanse. Kako ću ja to?" Kažem šokirano gledajući u mentora kojem je ovo sve očito smiješno. On je jedva dočekao prepustiti sve drugom pa zašto ne meni.

"Čuj kako ćeš. Pa kako radiš ovdje sa mnom?" Pogleda me čovjek iziritirano.

"Pa kad ste vi tu, nadzirete me. Šta ću ja sama tamo među 30 muškaraca?" I dalje se žalim.

"Pa dobro, Nina sine, neće te pojesti. Liječit ćeš ih. I ima još par terapeuta, nisi baš sama."

"Ali..." ne stignem se ni pobuniti ponovno, prekine me.

"Ajde ovako. Vidjet ću s njima. Mjesec dana odradi probno. Ako ti bude baš loše, reci, naći ću im nekog drugog onda." Predloži već na izmaku snaga jer se prepiremo 10 minuta samo oko toga.

"Je li baš moram?" Upitam, iako ne trebam ni čekati odgovor jer ga znam.

"Ma ne moraš, ali šteta bi bilo propustiti ovakvu priliku. Ti si savršen kandidat za tu poziciju."

"U redu, ali samo mjesec dana." Pristanem, poražena sam.

"Ostat ćeš ti i duže siguran sam ja. I znaš da uvijek možeš nazvat, ako imaš bilo kakvo pitanje ili nedoumicu."

"Znam, znam. Hvala vam." Nije mi to ni trebao pripominjati. Takav je od prvog dana, tu je za sve i ono vezano za struku, a i ostalo.

Uff, u šta se ja uvalih? Znam da sam uglavnom prekritična prema sebi, ali tek su mi 23. Nemam ja povjerenja u svoje znanje još, samo što sam završila faks. Kako da ja izađem na kraj sa 30 muškaraca koji su vjerojatno i zbog svog uspijeha uzdignuti. Kao da će mene netko tko vrijedi 10,15 miliona poslušat kad mu kažem da ne može igrat. Kao da će me trener poslušat kad kažem da treba odmoriti nekoga. Uostalom, žensko sam. Neću imat mrvu autoriteta u toj cijeloj priči i toga sam,  nažalost, jako dobro svjesna.

Imam ja svo to znanje u glavi, ali ne znam imam li ga i u rukama. Nekako, za svo ovo vrijeme mog rada netko je tu bio da me nadzire, da me opomene, da potvrdi, odobri. Što sad kad sam praktički sama, kad nema nikoga iznad mene? Većini bi ljudi to bilo bolje nego kada su "podređeni", a meni je to upravo glavni strah u svemu ovome.

Što ako zeznem nešto? Što ako zbog mene netko ne mogne igrat? Možda zeznem nekome karijeru. Što ako klub ne bude imati dobre rezultate jer im ja ne uspijevam "popraviti" dobrog igrača.

Ne kažem, zadnje dvije godine sam u sportskoj fizioterapiji i stvarno sam vidjela sve i svašta, ali ovo je drukčije. Sama činjenica da bih sad trebala biti na "prvoj crti", odmah uz teren i da je prva moja reakcija, ledi mi krv u žilama. Puno toga će ovisiti o meni, a to mi i nije baš privlačno.

Na kraju krajeva, sebi ne bih mogla oprostiti da oštetim Dinamo. Iz Zagreba sam i naravno da venama teče plava krv. Kad sam upisivala faks provlačile su se misli "eh kad bi bar radila tamo". Sad je evo i to na pladnju, a mene uhvatila trta veća nego pred obranu oba rada zajedno. 

Valjda ću ja to izgurati, ne bi me valjda čovjek postavio na to mjesto da misli da neću. Radim s njim od treće godine fakulteta, uglavnom je riječ o sportskih ozljedama i njihovoj rehabilitaciji. No, iako je on do prije dva dana bio taj koji je čekao uz teren, ja terena nisam vidjela. Ja sam bila ona koja je u ordinaciji i prima pacijente koji nas odaberu nakon operacija. Zapravo sam nogometaše najmanje i viđala. Oni koje bih i vidjela su bili iz nekih nižih liga. Uglavnom sam radila s rukometašima i odbojkašicama.

Zato mi ovo i jeste sve novo. Potpuno novo poglavlje, nadam se sa sretnom radnjom i ne tako brzim krajem.

Rekla pa poreklaWhere stories live. Discover now