S Odred 🔚

SVJETLOST

- Drago mi je što si došao. Zbilja.

- I meni je što si zvala. Pogodila si dobro vrijeme. Trebalo mi je društvo. Netko da me malo makne od stvarnosti.

- Nešto se dogodilo? - sjednemo, ona mahne konobarici da donese kavu za mene.

- Ne moramo o tome. Kako si ti?

- Letiel... Dobro sam. Ti si me izliječio, sjećaš se? - nasmijem se i odmahnem glavom. - Zahvaljujući tebi ja nikada više nisam bila bolesna. Nisam imala ni prokletu kijavicu. Ove duševne bolesti ne računam. To je nešto posve drugo.

- To na žalost ne mogu izliječiti. Da mogu, izliječio bih sebe.

- Što se dogodilo? Možeš mi reći.

- Jutros smo imali akciju.

- Akciju?

- Da. To je moj posao; ono što radim Raylie - kažem, a ona digne obrvu. - Dio sam S odreda, skupine nadnaravnih bića koja... Pa koja štite ovaj grad i ljude od drugih sličnih nama, koji nisu baš... Dobri.

- Vau, ti si neka nadnaravna policija?

- Više kao specijalna jedinica.

- A, da to.

- To je moj nekakav posao, to radim zadnjih godina.

- Voliš li to?

- Na neki lud i bolestan način da. Lijep je osjećaj kada odradiš zadatak i makneš zlo sa gradskih ulica. Tako su ljudi i naši malo sigurniji.

- Mislila sam da voliš liječiti ljude. Da je to tvoj... Kako da kažem, poziv.

- Moji darovi pomogli su mi da donesem dobro mnogim ljudima, ali nisu vječni Raylie. Trošim se. Dugo sam već među živima i... Nisam više moćan kao nekada. Moji darovi blijede, a to je zbog toga što starim i gubim moći koje me čine drugačijim.

- Nisam znala da je takvo što moguće.

- Moguće je. Ja ću uvijek moći nekome pomoći, izliječiti rane, zakrpati posjekline, ali ono što sam činio za tebe i ostalu djecu, za mnogo ljudi tijekom desetljeća, to polako blijedi. I jutros sam jedva izvukao dovoljnu količinu bola iz... Corine.

- Corine?

- Da. Naša... Jedna od... Zapravo ne znam ni što je ona trenutno. Corina je čovjek. Poput tebe. Ali radi u Centru za nadnaravna bića. Trenutno mijenja našeg Šefa, glavnog i odgovornog za osnivanje S odreda. Uglavnom, pošla je s nama uloviti neke divlje, novopretvorene vampire jer je među njima bio njezin brat.

- O, k vragu.

- I stradala je.

- O, Letiel žao mi je.

- Zapravo bilo bi puno gore da je Tristian nije spasio sigurne smrti, ali...

- Ali, što? - izdahnem pa odmahnem glavom.

- Tristian je vuk. Vukodlak, razumiješ i... Da bi je spasio, da bi je povukao iz ponora u koji je padala on je... Ugrizao ju je. - Raylie upadne u stolac.

- Oh, ne.

- Oh, jebeno da. Uzeo sam njezinu bol, ali ne mogu uzeti ono što je u njoj sada od posljedice Tristianova ugriza.

- Nije to smio učiniti Letiel. Ne možeš samo tako ljude osuditi na... Na to.

- Nije imao izbora. I on se ždere. Nije to želio, ali nije mogao ni dopustiti da padne, da se ubije. A, ona je znala što će se dogoditi i dala mu je dopuštenje.

- Što ako umre? Ako joj tijelo ne podnese?

- Ni Tristian to neće podnijeti jer... Voli ju. Oduvijek.

- Zbilja mi je žao Letiel.

- I meni je. I žao mi je što nemam neke bolje moći da mogu pomoći ljudima koji se nađu u Corininoj situaciji. Ili njezina brata. Ili Malijinoj.

- Tko je Malia?

- Djevojka koju je ugrizao vampir.

- Tolika gomila sranja me i vratila u ovaj grad. - Nagne se naprijed i svojom malenom, bijelom rukom poklopi moju. - Letiel želim pomoći. Želim raditi nešto kako bih pomogla ljudima koji stradavaju od natprirodnog. Tražila sam te da mi dopustiš da budem neki dio tvog života, a sada kada znam da ti radiš ono što sam ja davno obećala Bogu koji me spasio, sada imam priliku i biti uz tebe i raditi to. Pomagati svima kojima je pomoć potrebna.

- Raylie ja ne mogu... Mislim ti ne možeš raditi ovo. Mi smo obučeni za loše stvari koje moramo pretvoriti u dobre.

- Ali mogu ti pomoći možda u nečemu drugom.

- Na što točno misliš?- ona ustane, priđe i sjedne u moje krilo.

- Mogu ti pomoći da ubiješ taj osjećaj samoće s kojim se boriš. Mogu ti pokazati svu svoju ljubav koju za tebe čuvam u sebi svih ovih godina. Možemo pomoći jedno drugom da budemo manje sjebani.

- Raylie ja...

- Uvijek sam te voljela Letiel. Nije me briga što si ni kakva krv teče ispod tvoje savršene kože. Ako mi dopustiš bit ću uz tebe i pokazati koliko sam ti zahvalna što si mi omogućio da proživim život. Život koji bih rado provela s tobom. - Gledam duboko u njene oči, u ta dva krupna badema u kojima nema ničega osim sjaja i iskrenosti.

- Jesi li sigurna da to želiš Raylie?

- Sigurna sam. - Stavljam dlan na njen potiljak i privlačim joj glavu bliže svojoj. Osjećam vreli dah iz njena tijela kako pali moje usne. Primičem se još bliže, a zatim se jednostavno izgubim u vremenu i prostoru iznova pronalazeći svjetlost svog života na usnama Raylie Benson.