F
U svijetu ljudi postoje posebni policijski odredi koji imaju zadatke pohvatati najopasnije kriminalce i riješiti nemoguće situacije. Tako i u svijetu nadnaravnih bića postoje oni koji su tu da uspostave red i mir. Jedan takav skup posebno obučenih...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Uvučem prilično veliku količinu dima i zadržim ga u plućima. Pustim da se uvuče u svaku sitnu poru u njima, da mi oduzme kisik i sprži mozak. Sjedim na krovu Centra jer jedino ondje u ovom trenutku mogu pronaći malo mira koji mi je potreban. Svuda oko mene su ljudi i nadnaravni, grad je poput mravinjaka, sirene i kakofonija raznih zvukova, glasova, glazbe, glasanje pasa i dreka nekih ptica čine me nervoznijim no što jesam i trebam samo malo tišine. Zgrada Centra je veoma visoka i na njenom krovu buka je puno manja, pa je to trenutno najbolje mjesto za mene. Vampiri koje smo pohvatali smješteni su u posebne ćelije u podrumu centra, znači daleko, daleko ispod mene. Endi, Nerius i Baron vratili su se doma, Tristian je ostao kod Agathe dok se Corina ne probudi. Život joj je spašen, ali njeno tijelo i taj spašeni život nikada više neće biti isti. Znam da Tristian to nikada, baš nikada ne bi napravio da je imao drugog izbora i da mu ona nije dozvolila. Isto tako znam da će ga krivnja zbog toga otjerati u ludilo, ali molim se da Corina bude dobro, da prihvati sve to, da bi njega manje boljelo. Ne mogu da ne osjećam njegovu tjeskobu, da ne osjećam sve što nas je potreslo. Empatiju sam oduvijek smatrao više svojim hendikepom i velikom manom, nego darom koji mi je dan upravo zbog ovakavih situacija. Većinu vremena ne umijem da se nosim sa svojim osjećanjima, a uz to empatsko sranje osjećam i one bližnje, i tek tada moje se cijelo biće pretvara u nuklearnu bombu koja prijeti da eksplodira svakog trena. Srećom tu je uvijek jedan Bogom dan smotuljak od kojeg je sve nekako drugačije, lakše za podnijeti. Ovo sranje nam nije trebalo pogotovo sada kada se treba pripremiti za lov na kanime, kada treba razraditi plan sa Šefom, kojeg nema, a njegova zamjena trenutno mijenja svoj DNK i postaje nadnaravno biće.
Dignem glavu ka nebu, sklopim oči, a onda me vibracija u džepu trgne. Poruka od Raylie.
- Voljela bih da popijemo kavu. Ako si za. Kafe u Šesnaestoj?- Osmijeh mi se razvuče usnama. Raylie. Da me makne od ovog stanja, da mi skrene misli sa mnogo stvari i da me vrati u ono vrijeme kada sam bio netko posve drugi. U vrijeme u kojem sam volio sebe i ono što sam bio.
Ustanem, povučem još jedan dubok dim, pa bacim smotuljak i zgazim ga đonom čizme. Raširim krila i vinem se među guste, bijele oblake. Čemu pješačiti i voziti kada imaš krila i njima uvijek možeš brzo stići gdje trebaš. Naučio sam kako ostati skriven od ljudskih očiju, mada to sada više uopće nije teško, jer nitko više ne gleda gore, iznad sebe, svi gledaju u svoje malene mobitele ili jednostavno u tlo ispred sebe pazeći da se ne sapletu ili udare u nekoga dok bezglavo jure kroz gradsku gužvu svakoga dana.
Vidim nju kako sjedi za malim stolom ispred kafea u Šesnaestoj, otpije gutljaj kave, pa istipka neku poruku. Lebdim iznad nje, iznad svih zapravo, ali mogu jasno vidjeti sve njih. Spustim se na tlo između dvije zgrade koje dijeli uski prolaz, malo se sredim pa odem k njoj.
- Zdravo Raylie - trgne se na zvuk mog glasa, pa se nasmiješi. Ustane i zagrli me. Dugo mi već nije ovako prijao nečiji zagrljaj priznajem to. Možda zbog toga što je ona nekako ipak dio mene, možda zbog toga što sam dugo sam, a možda jednostavno... Osjećam privrženost prema njoj.
