Odabir

PRVO POGLAVLJE

Kada si teenager ne postoji normalan dan za tebe, nema ničeg normalno u tome da svaki dan ustaješ, da su ti roditelji gnjavaža i da svaki dan pokušavaš naći neki smisao u životu. Uzmite mene za primjer. Djevojka sam koja je danas ujutro obukla široke hlače, neku usku majicu i na to kariranu košulju koja nije ni moja. Kako izgledam? Kao beskućnik. Kako se osjećam? Pa,... to je neki osjećaj sreće jer nosim nešto što volim, ali opet i osjećaj zadovoljstva jer je danas novi dan i čekaju me nove stvari i nove pustolovine, ali isti ljudi i ista gnjavaža škole. Crystal River High School je škola u kojoj moram izdržati još malo i nakon toga više neću morati gledati neke ljude. Škola je puna ljudi koji su elita, ali i onih koji žive najnormalniji život u nekoj dvokatnici s mamom i tatom. Ulazim u školu, malo zajapurena jer sam morala ići pješice do škole i hodala sam bržim korakom nego inače.

"Hej Rachel! Nisi bila na treningu ujutro, je l' sve OK?"

"Hej Alex. Naravno da je sve OK, samo nisam stigla jutros. Nadoknadit ću poslijepodne."

"Pinky swear?"

"Pinky swear."

Okrenula se i otišla do svog dečka. Što reći nego to je život koji bih voljela isprobati, ali ne i imati. Alexandra je moja najbolja prijateljica još od vrtića, a ona je ujedno kapetanica navijačica naše srednje škole. Dečko joj je kapetan rugby momčadi. Zajedno su već neko vrijeme, ali iskreno ne znam točno koliko. Moram priznati da su nam se životi promijenili od kad su oni zajedno. Ne mislim na gore ili nešto, samo jednostavno više nismo toliko često zajedno kao nekad. Sve u svemu, život srednjoškolca koji završava srednju školu  je opća katastrofa. Prije svega treba riješiti ispite, odabrati fakultet i po mogućnosti zaposliti se preko ljeta kako bi troškovi studiranja bili što je manje mogući. Uzela sam knjige za povijest i krenula prema učionici. Nema ničeg zanimljivo u mojoj školi da bih vam ispričala, sve je u nekoj kolotečini. Profesori su naporni, klinci povodljivi i dosadni, a dani su toliko dugi da duži ne mogu da budu. Kako bilo da bilo, profesorica sijedi za svojim stolom i nešto bilježi, a ja odlazim u zadnju klupu do prozora, knjige odlažem na stol i čekam početak. Klupu do moje zauzima Jack, Alexin dečko, a klupu ispred moje njegov najbolji prijatelj, Lucas. Alex sjeda ispred Jacka. Čovjek bi pomislio da smo svi zajedno jako dobri prijatelji, ali ruku na srce, nismo. Lucas i ja se ne podnosimo još od prošle godine kada su nas pokušali spojiti, jednostavno je arogantan, umišljen i bezobrazan, a ja nisam tip osobe koja to podnosi. Nisam ga ni trebala detaljnije upoznati da bih to znala, dovoljno je bilo da ga malo gledam kako se ponaša u školi.

"Dakle, maturanti, ovaj imala sam ideju za vaš završni rad i stvarno bih voljela da me saslušate. Radilo bi se o radu kojeg biste trebali napisati u sljedeća dva mjeseca i potom ga predati na ocjenjivanje, tema bi bila slobodna sve dok bi se ticala nekog dijela povijesti koji smo obrađivali i sve dok bi se držali objektivnosti. Trebali bi napisati minimalno 5 do 7 stranica i potkrijepiti to sve dodatnom literaturom. Ili, postoji druga opcija, a to je da pišete ispit cijelog drugog i prvog polugodišta zajedno. Mišljenja?"

"Ispit."

"Rad."

"Ispit."

"Rad."

"Rad."

"Rad."

"Ispit."

"Stanite malo. Ne možete svi u jedan glas, to nije ispravno i ne mogu vas čuti najbolje. Ruke u zrak tko je sve za rad." krenula je prstom upirati u svakoga od nas koji smo digli ruku, a potom je nastavila, "Sad ruke gore za ispit." uzela je zrak, izbrojila nas i potom je samo donijela zaključak, "Neka bude rad. Teme mi napišite do kraja tjedna kako ne bi bilo ponavljanja, a sada nastavljamo dalje s Drugim svjetskim ratom."