...
Ingrid Wagner, voditeljica najuspješnije berlinske firme, upravo je rekla svom asistentu da odjebe prije nego što je dobila vijest.
Problem je bio što se ona nije prijavila.
"Jeste li vi normalni?!" vikala je nadređena na svoje zaposlenike "Prijavili ste me?!"
"Šefice, nismo očekivali da će Vas prihvatiti..." branila se jedna od zaposlenica.
"Naravno da će me prihvatiti! Ja sam JA! Ingrid Wagner traje vječno! Koga bi drugog izabrali?!" Iz njenog tona više se nije moglo dokučiti je li ljuta ili zadovoljna. Nije bilo bitno. Jedino što je bilo sigurno jest da će se otkriti čija je ideja bila prijaviti je, taj netko će dobiti otkaz. Ali gospođa Wagner ide na Mars, tu nema dileme. Nije da želi, ali Mars ju treba. Tako se bar uvjeravala dok je spremala kovčeg.
...
"Cali!" Zgodan, visok preplanuli tip zazvao je tamnoputu djevojku svijetle kose koja je upravo skočila sa stijene na Krfu visoke 17 metara. "Cali?! Calista, jesi dobro?!" derao se.
"Dobro sam!" Rekla je kad je izronila "Bogme je bilo tijesno, skoro sam se slomila."
"Cali, zvoni ti mobitel." Rekla je druga djevojka, koja se već sunčala na obali otoka.
Calista Baros je izašla iz mora (koje je tog dana bilo vrlo ugodne temperature) i uzela mobitel iz ruke svoje prijateljice.
"Halo?"
"Syncharitíria! échete epilegeí gia éna peiramatikó prógramma gia na taxidépsete ston Ári! échei epilegeí énas állos ypopsífios apó aftí ti chóra me ton opoío tha..." govorio je robotski glas operatera s druge strane.
"Na...Na Mars?" Calista je zbunjeno rekla. "Upala sam?"
Djevojka koja se do maloprije sunčala sad se uspravila i skinula sunčane naočale "Cali, odabrana si?"
Calista je pozdravila i spustila slušalicu.
"Cali?" Djevojka opet zazove.
Calista ju pogleda, oči su joj blistale, "ODABRANA SAM!"
...
"Carmen Keller, pogledaj ovdje!" Zvali su paparazziji djevojku lijepog tena i tamne kose koja je kao božica šetala po modnoj pisti. Ona se trudila svakom dati jednaku šansu da ju lijepo uslika, usprkos tome što nije imala puno vremena prije nego što je morala odšetati i promijeniti odjeću.
Carmen se rodila u Bernu i oduvijek je bila lijepa, tako lijepa da ju je majka kao malu prijavljivala na svakakva natjecanja ljepote, a ona je uvijek pobjeđivala. Bila je izuzetno inteligentna, ali to nije dolazilo do izražaja kad je cijeli život posvetila ovom poslu, a bila je još tako mlada. Menadžer ju je prijavio na eksperimentalni program, tek toliko da može reći da je i ona sudjelovala.
Presvlačila se iz bijele majice i rozih hlača u zelenu haljinu kad je menadžer ušetao u svlačionicu.
"Možda ćeš htjeti ovo čuti." rekao je.
"Sumnjam, imam pistu po kojoj moram prošetati." odbrusila je dok je popravljala ruž. Nikad joj se nije sviđao taj menadžer.
"Nije još tvoj red." uvjeravao ju je.
"Ubrzo će biti." rekla je dok je stavljala naušnice.
"Bit ću brz. Odabrali su te."
Okrenula se prema njemu, očiju razgoračenih u čistoj nevjerici "Molim?"
...
"Katya hvataj!" zazvala ju je druga igračica prije nego što joj je dodala loptu, koju je ona bez problema uhvatila.
Katya Sidorov pohađala je faks na sportskoj stipendiji, smjer je bio biologija, a sport rukomet. Bila je kapetan tima, naravno, i bila je općenito jako lijepa, tamne kose i plavih očiju boje neba, bila je blijeda i svi su je zafrkavali jer nije mogla potamniti bez obzira na to koliko dugo bi ostala na plaži. Imala je mnogo prijatelja, bila je okružena skupinom jako dragih ljudi. Bila je iz Penze, ali se preselila u Moskvu kako bi mogla kvalitetno trenirati i pohađati školu u isto vrijeme. Trener se već dogovarao s ljudima iz SAD-a, naširoko se pričalo kako će se preseliti, upasti u dobru momčad, kako će od nje nešto biti, nešto veliko...
A ako se išta dogodi, uvijek će imati diplomu iz biologije, nije ni to loše. Rijetki su uspijevali ono što je uspjela ona. Ali ona će obilježiti više od Zemlje. Za to je uvijek bila suđena.
Obitelj joj nije nikad imala mnogo, a nakon ovog što se dogodilo Zemlji, imali su manje nego ikad. Zato se ona trudila što je više mogla, da omogući sebi i njima lagodan život, ili barem lagodniji.
Mama ju je tog dana nakon treninga nazvala plačući i objavila joj da joj je već napravila sendviče za put.
...
"Michael Williams?" pozvao je ravnatelj učenika s hodnika "Trebamo razgovarati."
Michael prevrne očima i krene za njim u kancelariju. "O čemu je riječ?" Upitao je dok je sjedao u udobnu stolicu.
Ali Michael je znao u čemu je stvar. Studirao je medicinu i trebao je biti ozbiljan, ali je popustio od kad je počeo probavati sve i svašta na tulumima. LSD, kokain, marihuana, nema što nije u njega ušlo.
Michael je bio običan mulac iz Edinburgha. Visok, blijed, kovrčave kose i tamnih očiju. Nije mu bilo ni do čega. Nije imao mnogo prijatelja. Ali volio je ono što studira. Nije si mogao prijuštiti da ga sad izbace. Uostalom, platio je stipendiju. To jest, mama ju je platila.
"Gospodine" zamolio je nadređenog "Molim Vas, obećajem da ću se popraviti, da ću više učiti..."
"O ćemu ti, sinko?" Ravnatelj ga zbunjeno pogleda "Zvao sam ti da ti kažem da su te odabrali za Hotel Alien."
Sad mu već ništa nije bilo jasno.
"Zar sam se prijavio?"
"...Zar nisi?"
Mora da se to dogodilo kad je Michael bio stvarno, stvarno napušen. Takvi ga programi uopće nisu zanimali.
"Jesam." nije bilo teoretske šanse da sad obije ponudu. Možda bi mu moglo pomoći od odvikavanja.
"Ako se nisi prijavio, trebat ću..."
"Prijavio sam se. Hvala Vam što ste me zvali." Michael je ustao i izašao bez pozdrava i bez pardona, milijun mu je misli prošlo kroz glavu dok je žurio spakirati kovčeg.
...
Čeh je nervozno lupkao nogom o pod dok je čekao da ga prozovu.
"Ondrej Novák?" Zazvao je tip koji je izgledao ozbiljno i pametno.
"Taj sam." Ondrej se ustao i krenuo prema uredu. Sjeo je ispred ozbiljnog i pametnog čovjeka.
"U e-mailu ste napisali da se želite zaposliti ovdje."
"To je točno." Mladić se nasmijao onako kako je samo on znao. Bio je drag, simpatičan, ili je bar tako izgledao. Znao je da je izuzetno šarmantan i da svakog može zavesti bude li mu se prohtijelo. Što mu može ovaj intervjuer?
"U Vašem životopisu piše da ste bili u zatvoru više puta. Zbog nasilja." Ispitivač ga sumnjičavo pogleda.
"Oh, ne vjerujte tome. Taj tip je bio nešto drugo, provocirao je cijelu večer, a onda je-"
Ispitivač ga prekine "Ovdje piše da je nasilje bilo nad ženskim figurama."
Ondrej je bio uhvaćen nespreman. Često je bio pijan. I takve stvari su se događale. Nije imao izlike ni objašnjenja.
Posao mu je trebao da pomogne izbaviti oca iz zatvora. Otac ga je često tukao dok je bio mali, ali ipak je osjećao odgovornost prema njemu. Ali htio je pobjeći.
Zato se i prijavio da ide na Mars
"U redu, mislim da smo završili." Ispitivač uredno složi njegov dosje i životopis, predajući mu ga. "Ne mogu Vas zaposliti."
"Ali ja sam najbolji automehaničar u Telču i okolici! I stvarno mi treba ovaj posao! Molim Vas, samo razmislite o tome!" mladić je izgledao očajno.
Na vrata je pokucao drugi ozbiljan pametan čovjek, ušao je bez pardona. "Objavili su rezultate Hotela Alien." rekao je.
"I, tko ide?" zapita ispitivač.
Čovjek u šoku pogleda Ondreja, pa opet intervjuera. Prstom pokaže na mladića. "On."
...
"Bok ljudi!" Isla Heikkinen, na internetu znana i kao @islaaa.hiki, govorila je pred kamerom.
Isla je bila influencerica, vlogerica, blogerica i slično, život joj je bio skoro sasvim virtualan, ali Zemlja je ionako bila u rasulu, ništa drugo se nije očekivalo od djevojke njene dobi.
"Danas će objaviti rezultate Hotela Alien!" veselo se nasmješila plavuša "Prijavila sam se i STVAAAAARNO želim upasti." izjavila je plavooka djevojka iz Raume. "Snimit ću svoju reakciju UŽIVO za vas!"
Isla je voljela biti u centru pažnje. Bila je prepoznatljiva po svojim vodičima u svijet šminke i frizura, posebno pletenica koje je uvijek nosila. Dečko joj je bio menadžer, ali prekinuli su tjedan dana prije, neposredno nakon što se prijavila na Hotel Alien. Rekao joj je da je previše uhvaćena u virtualnom svijetu, a ona mu je potom dala nogu. Rekla je fanovima da je sad mnogo sretnija, ali svaki dan joj je sve više nedostajao.
"LJUDI, NEĆETE VJEROVATI!" Isla je blistala dok je tisućama investiranih ljudi sretno objavljivala da ide na Mars.
...
Esmeralda je pomagala majci očistiti kafić, kad je ušetao Rodrigo.
Esmeralda je bila crnkinja iz Monsaraza u Portugalu, Rogrigo je išao s njom u razred u srednjoj školi. Činilo se da je zaljubljen u nju, ali ona je njega vidjela kao brata i ništa više.
Pauzirala je faks kako bi mogla pomoći majci, kafić nije bio najuspješniji. Ljudi nisu imali ni za hranu, ni za vodu, kamoli za šalicu kave. San joj je bio otvoriti vlastiti frizerski salon, bila je dobra sa svim tipovima kose, čak i bolja nego Isla.
"Pogodi tko ide na Mars." Rodrigo se nasmijao.
"Molim? Zar si upao?" Nasmiješila se dok je ostavljala metlu sa strane.
"Ne. Ali pogodi tko jest."
"Tvoj brat Santiago?" zapitala je.
"Ne..."
"Onda tko?"
"Ti."
...
Abai Tesfaya iz Etiopije se široko smješio dok je grlio svoju najbolju prijateljicu.
"Idem na Mars..."
Poglavlje 1
Start from the beginning
