Nije čudno posjećivati terapeute različitih branši u današnje vrijeme. Ali, ovaj liječi svoje pacijente od nesretnih ljubavi i pokušaja da ostvare ljubav. Kako za sebe kaže rođen je pod sretnom zvijezdom, žene mu padaju u krilo svakodnevno;zgodan je...
– Pusti podršku ljepoto, dođi, sjednimo, da popijemo nešto tebi u čast, ti si heroina milo moje – povuče je za ruku prema pletenim stolicama, sjednem i ja, ali on opijen samo u nju gleda.
– Djeda ne odmjeravaj mi žensku ljubomoran sam.
– Mali misliš li da ja imam šanse pored tebe takvog?
– Pa, nemojte tako djeda Bogdane, ima Aleks i vaših gena. Kladim se da ste u mladosti izgledali kao i on. I bili jednako vragolasti.
– Ma povukao je na oca likom, ali sve drugo je moje. I ta alatka kojoj nikad nije dosta i to je moje. – Lia se nasmiješi, ja okrenem očima.
– Doveo sam je da te upozna i da ti kažem da me mala okrenula kao globus. Baš kako je tebe baka onomad.
– Je l' ti žao?
– Naravno da mi nije žao. Znao sam da će jednog dana doći neka takva, a ova je baš savršena.
– Nemaš pojma srećo mala što si uspjela učiniti. Od tornada si lahor napravila. Od lava mače. Ima nade da ću doživjeti i njegovu djecu da upoznam.
– Joj nemojte, rano je još za djecu.
– Kome? Tebi možda, njemu je mila ovaj tvoj trbuščić zadnji voz. Ima on godina, nije više mladić.
– Taman je on djeda Bogdane. Taman za sve.
– Tako sam sretan što sam ovaj dan doživio. Da mi unuk dovede neku svoju curu da upoznam. To odmah govori milo moje da ti nisi tamo neka obična cura. Ti si ona prava. – Lia se zarumeni u obrazima i to me oduševi. Ona, onako lajava i ni malo sramežljiva, nakon djedovih riječi se zarumenila. Nasmiješim joj se, ona uzvrati.
– Djeda je uvijek mudro zborio mala, ako on kaže da si prava, prava si.
– I ti pravi Cline. Skroz pravi. – Kayla donese piće i stavi na stol ispred nas. Dignemo čaše, a djed udari o naše.
– Da mi živite u zdravlju i veselju sto godina djeco moja. I praunučiće što prije molim.
Godinu dana kasnije
– Ugasi tu prokletinju probudit će pola susjedstva. – nervozno se okreće na drugu stranu dok moj alarm zove na još jedan radni dan u ordinaciji. Dohvatim mobitel pa ugasim zvonjavu, privučem se k njoj i poljubim joj meki obraz zgužvan od spavanja. – Hoćeš danas izići ranije da odemo obići mamu?
– Hoću, obećao sam, a ja ispunjavam svoja obećanja.
– Hvala ti. To će joj puno značiti.
– Znam dušo. Moram da idem. Vidimo se u pauzi za ručak?
– Danas planiram obući onu plavu suknju samo da naspomenem.
– Mmmm...– već mi sline udare kada je zamislim u njoj, a pogotovo kada zamislim kako je zadižem i nestajem ispod nje, tu između njenih dugih nogu, na mjestu gdje sam se iznova pronašao. – Jedva čekam pauzu za ručak. – ona se samo blago nasmiješi, još uvijek sklopljenih očiju.
– Volim te Aleks.
– I ja volim tebe. – cmoknem je još jednom i krenem da se spremam.
* * *
Na posao se više ne vozim. Otkako smo preselili u novi stan imam deset minuta pješice do posla i to mi je postala rutina. Uživam u svakom koraku, upijajući vibracije grada izjutra. Volim ovaj grad, volim misteriju koju nosi sa sobom, volim ljude koji mile po uskim ulicama New Orleansa. Rođen sam ovdje i ovdje ostajem. Vidio sam svijeta, vidio mjesta za koja mnogi odavde nisu ni čuli, ali srce vuče ovom gradu, svemu što ovdje imam. Gradu kojim kruži magija, gradu koji odlijeva nevremenu, onom koji poput feniksa ustaje nakon razornih uragana, gradu koji mi je s rođenjem dao sreću, a onda mi je uzeo i naučio me da je pronađem sam.
I na tome sam mu beskrajno zahvalan. Pronašao sam Liu, novi smisao života, pronašao sam novog sebe i počeo na sve gledati drugim očima. Barabaru su pregledali moji kolege liječnici, postavili joj pravu dijagnozu i prepisali odgovarajuće terapije. Njeni gubitci svijesti sveli su se na minimum, događaju se, ali puno rjeđe nego prije. Ostala je u klinici, pronašla prijatelje, smirila se ondje da bi svojoj kćeri olakšala život. Često smo odlazili po nju, vodili je na piknike, u obilaske, na ručkove, večere. Pokupimo i djedu pa svi skupa provedemo malo vremena kao obitelj što i jesmo. Zbog problema sa bubrezima lakše joj je da je ondje, blizu liječnicima u svako doba, zato je odbila biti s nama neko vrijeme i pustila kćer da ispuni sve u životu što joj je uskratila zbog svoje bolesti. Obožavam tu ženu i znam da i ona voli mene jer činim njezinu kćer sretnom. Ona mene čini sretnim još više. Ljubav koju osjećam prema njoj nisam mogao ni sanjati ni zamisliti prije, dok sam živio kao pravi gradski švalerčina, za seks i zabavu. Imam i sada seks i zabavu, ali sve sam to našao u jednoj ženi. Ženi kojoj pripadam cijelim svojim bićem.
Promjena na tom polju u mom životu je ogromna, ali to je promjena na bolje, nikada neću žaliti zbog toga. Malo sudbine, malo magije, upetljalo se u moj život da bih na kraju pronašao pravi smisao. Ljubav koju dajem i koju primam nazad, živeći u srcu samo jedne žene, one koja živi u mom. Godina dana od našeg prvog susreta prošla je tako brzo, vrijeme leti kada si sretan i ispunjen i kada se zabavljaš i uživaš u svakom danu. To sam želio, a da nisam ni znao dok to nisam dobio.
– Dobro ti jutro Casandrice, srećo moja! – bacim torbu na pult pa se nadlaktim na isti.
– Sad bih pitala koja te tako dobro od jutros obradila pa si sav sretan, ali znam odgovor pa ću samo zaključiti da je bilo ekstra.
– Griješiš kokice, uopće nije bilo seksa jutros, jednostavno sam sretan. Nisam znao da je zabranjeno.
– Ma kakvi zabranjeno, tebi je Cline sve dozvoljeno. Nakon što si bio omađijan i izvukao se, samo ti je nebo granica.
– Što imamo danas?
– Kao i svakog dana. Sve kukavci. Gledaj majke ti popis – okrene ekran prema meni. - Ali što da ti kažem, to si što si. Ti si njihov terapeut i nema bježanja.
– Ajme meni, daj duplu kavu i neki alkohol valja preživjeti današnji dan – namignem joj, pokupim torbu, pa uđem u ordinaciju. Upalim kompjuter pa se nasmiješim slici koja me dočeka na ekranu. Moja Lia. Moja magična žena. Ona koja je stvorila novog mene.
KRAJ
Ups! Tento obrázek porušuje naše pokyny k obsahu. Před publikováním ho, prosím, buď odstraň, nebo nahraď jiným.
