Terapeut🔚

7

Džaba bilo ovog fensi odijela, na lijepu Lianette nije baš ostavilo neki dojam prošlu noć. Istina proveo sam malo vremena sjedeći za šankom i uživajući u njezinu društvu, ali kući sam otišao sam, bez nje. Ne znam zašto sam toliko zapekao da je odvučem u krevet, cura me apsolutno nije doživjela kao potencijalnog ševca za razliku od većine žena u ovom gradu, na samo jedan pogled, jedan osmijeh. Ne kažem da me otpeljala, ali jednostavno nije poput drugih uopće očarana mojim likom i djelom i to me dodatno privlači. I, ako ćemo iskreno bilo mi je čudno što sam na kraju večeri kući otišao sam, što bez nje, što bez ijedne druge žene. Nakon neugodnog seksi fijaska sa kuštravom koja mi je nekako na trenutak sjebala raspoloženje, uopće nisam osjetio potrebu da se opet s nekom pohvatam. Mislio sam da je to zbog nje, zbog lijepe crvenokose slatkice koja je cijelu večer točila pića ispičuturama po baru, ali ipak je bilo nešto čudno. I evo me sada ovdje, razvlačim se po krevetu, a znam da trebam da se sredim i idem k majci na ručak i obići djeda. Nadignem se, uđem u kupaonu, pustim vodu na tušu, svučem gaće i stanem kao ukopan.

– Koji je ovo kurac!? Što je... Što... – pa ne mogu da vjerujem svojim očima. Ja koji se budim sa prokletom erekcijom, ali baš, ono baš od jedanaeste godine, ovog trena gledam u ovu tugu, jad i čemer što se ošmoljio ovdje kao uveli narcis. Pipnem si čelo, nisam vruć, temperaturu nemam. Priđem ogledalu, pregledam oči, usta, jezik, ispipam se cijeli, ništa.

– Kako je moguće da samo tu šutiš i visiš kao jebeni šišmiš? – opsujem to... to... Ništa. Nemam ni naziv za ovaj pakao. – Bolestan sam. Definitivno sam bolestan. Nešto nije u redu. Nešto nije nikako u redu! – uđem pod tuš operem se sav, pokušam probuditi rukom nesreću, ali nema šanse. Mrtav. Jebeno je mrtav. Obrišem se obučem, spremim i nazovem Davida. Iako je nedjelja on radi. Znam da radi i mora da me pregleda. Nakon što mu objasnim situaciju prvo se dobro ismije, onda se sjeti da je prokleti  liječnik i da imam slučaj pa kaže da dođem, ali prije ručka, jer je obećao zaručnici neki novi vau restoran uz Mississippi.

Ne znam ni kako stignem tako brzo skoro na sred grada kroz nedjeljnu gužvu, ali upadnem u ordinaciju kao sumanut.

– Pa dobro što se desilo Aleks? – otvori vrata ordinacije pa me utjera unutra. – Oprosti, morao sam da smijem, jer nisam bio siguran da li ovo sanjam ili što je u pitanju. Nikada, ni za milijun godina ne bih ovo očekivao od tebe.

– A, ja bih? Znaš li da nisam imao mlohavu kitu dvije decenije? Shvaćaš li ti ovaj šok? Nešto mi se dogodilo i moraš da otkriješ što je u pitanju. David, moraš!

– Dobro, dobro, smiri se. Postoji ono, stotine razloga zbog kojih je moglo doći do toga.

– Nemam ja razloga Dave... Ja za to nikada nemam razloga.

– Kako stojiš s poslom? Mislim, znam da si ti ono laganica, ali jesi pod nekim stresom možda ili tako nešto?

– Ne. Nisam. Stres i ja se baš ne družimo, znaš to.

– Dobro, jesi konzumirao previše alkohola zadnjih dana?

– Ni malo ni puno, taman. Dave, nije od toga. Ništa mi nije, osjećam se savršeno, samo...– udahnem duboko, pa ispuhnem. – On je mrtav. Razumiješ? Umro.

– Kita Aleksandra Clinea nikada neće umrijeti. Ni kad on umre. Ona će ponosno da stoji sve dok crvi ne pojedu zadnji komadić mesa s nje.

– Fuj, idiote, ne seri. Mora biti nešto iznutra. Sigurno je iznutra.

– Ok uradit ću ti nalaz krvi i urina. Možda imaš neku bakteriju što ne bi bilo čudno u kakvim sve rupama boraviš. Hajde, svuci se da pogledam kakvo je stanje. – Svučem hlače i gaće pa kad pogledam dolje dođe mi da zaplačem. Gdje je nestao?