Mango

Prvo poglavlje

''Dobro je sazrio, svjež je baš kako treba.''
Mladi Ksavijer je pratio pokrete mogućeg kupca koji je upravo probavao mango sa njegovog štanda.
''Pulpa je slatka, topi se u ustima, ukusan je i ima vrlo prijatan miris..''
''Ne morate pretjerivati, zvučite kao trgovac voćem u reklami.'', dodade Ksavijer, vidno umoran od ovog turiste koji već četvrt sata isprobava voće recitujući svoje sanjive komentare.
''Ima zlatnu boju, nahranjen je suncem'', reče stranac ignorišući Ksavijerov komentar.
''Uzeću dva ova'', reče napokon i pokaza rukom na dva manga.

Ksavijer taman što poče da stavlja mango u kesu, poče oluja i kroz nekoliko sekundi pijaca na kojoj je prodavao voće se opustoši. Više nije bilo nijednog kupca, kiša je pljuštala. Osim udaranja kapljica po zemlji, čula se samo graja ostalih prodavača dok su pokušavali da sklone svoje gajbice voća od nevremena.
''Opet ništa..'', reče Ksavijer poluglasno i poče da tovari voće na kolica kojima je dolazio svako jutro na ovu malu pijacu.

Na putu do kuće je stao ispred crkve koja mu se činila kao jedini spas od ove kiša koja ga je zadesila. Ostavio je kolica ispred i ušao unutra kako bi pričekao da pljusak prestane. Sjeo je na jednu od klupa i počeo da se moli. Često je posjećivao tu crkvu, pogotovo posljednje dvije godine od kako mu je otac preminuo.

Prodavao je voće i time pokušavao da obezbijedi osnovno za mlađu sestru i majku koja je već na izmaku snaga. Međutim, to što je zarađivao nije bilo dovoljno ni za osnovno. Pokušavao je da nastavi sa uzgojem manga poslije smrti oca, ali svaka sezona kao da je bila sušna za ovo voće, a i finansije.

Kad mu se učini da je kiša stala, Ksavijer izađe iz crkve i uputi se ka kolicima koja nije zatekao. Taj mali izvor njegovih prihoda je nestao zajedno sa nevremenom koje je do nekoliko trenutaka vladalo gradom.

Dječak pade na koljena i suze krenuše da mu teku niz obraze. Kako će sad uopšte da preživi bez tih kolica i to malo manga što je uspio da uzgoji?! Kako će da izdržava porodicu?!
Pored puta, u blatu, Ksavijer ugleda tragove guma svojih kolica. Tragovi su vodili duž puta ka napuštenoj četvrti za koju je znao da niko ne bi zašao. Ali Ksavijer sada nije bio u prilici da bira druge opcije. Znao je da mora da vrati svoja kolica ako želi da njegova porodica i on prežive.
Prateći blatnjave tragove guma, ušao je u siromašni kvart kojim su vladali jedni od najvećih uličnih kriminalaca Rija. Njegova mala favela se sada činila kao hotel s pet zvjezdica u poređenju sa olupinama koje su se nalazile sa strana.

Vriska, zvuci udaranja i psovanja su ispunjavali ovaj dio grada i bilo mu je jasno da ovdje kriminal i bijeda dostižu svoj vrhunac.
U mračnom prikrajku ugleda svoja kolica. Prazna i bačena sa strane. Uputi se ka njima i ispravi ih. Pažljivo se osvrtao oko sebe, međutim niko ga nije primijetio. Sada bi bio idealan momenat da se vrati kući. Našao je svoja kolica, niko ga nije opazio, savršen sklad prilika. Ali Ksavijer nije mogao samo tako da ode kući praznih kolica. Želio je da pronađe mango.

Glasno smijanje i dreka su se začuli sa njegove lijeve strane. Pažljivo se približio malom otvoru neke napuštene barake i tu ugledao grupu delikvenata koja se gostila njegovim voćem. Pokušao je da se približi kako bi bolje vidio njihova lica, ali odjednom se začu sirena policijskih auta i nastade metež. Svi su počeli da bježe uključujući i lopove koje je Ksavijer motrio. Baraka se ispraznila i jedino što je ostalo u njoj je bila njegova gajbica manga. Sada je bio pravi trenutak da je uzme, stavi u kolica i pobjegne glavom bez obzira. To je i kanio da učini međutim osjeti tvrd predmet na potiljku. Polako se okrenuo.

''Vidi koga mi to imamo ovdje'', reče antipatični čovjek izvještačenog osmijeha.
Nosio je nekoliko kajli oko vrata, brojne tetovaže po cijelom tijelu i zagnojen ožiljak ispod oka.
Ksavijer nije znao da li je više bio uplašen pojavom ovog čovjeka ili činjenicom da će kroz koji minut biti mrtav.
''Ovo tražiš?'', upita ga ovaj grozni čovjek i baci mu zagrižen mango u ruke. Ksavijer pusti suzu. Nije bio sposoban da progovori niti jednu riječ. Kao da više nije čuo ništa oko sebe. Ni žene koje su vrištale, ni udarce policajaca po kriminalcima koje su uspjeli da uhvate, ni samog sebe. Gledao je u taj polutruli mango u ruci i prisjećavajući se kako ga je uzgajao. S toliko nade i ljubavi. Onda se prisjetio radosti njegove majke kada bi ga obrao jer je to značilo da će možda nešto i da zaradi.

''Spusti pištolj i lezi na zemlju Rexforde'', začuo se glas policajca koji se sa svojom jedinicom približavao ovom prizoru. Samo što ovaj, takozvani Rexford, kao da nije ni čuo šta mu je naređeno niti je vidio oružja uperena u njega. Bandama iz ovoga kraja policija ne predstavlja ništa. Ksavijer je unaprijed znao da je bitka izgubljena. Samo je čekao da bude ustrijeljen.
''Spusti oružje i lezi na zemlju, čuješ li me?!'', ponovi policajac glasnije i oštrije.
Rexford dohvati Ksavijera za vrat, približi ga sebi i stavi mu pištolj na sljepoočnicu.
''Još jednom mi se tako obrati i mali je mrtav'', reče Rexford svojim odurno dubokim glasom i stegnu Ksavijera još jače.
Policajci se udaljiše za korak i jedan od njih spusti pištolj na zemlju.

''Sve je u redu, neće biti pucnjave. Samo pusti dječaka da ide.''
''Ako će on da ide, idem i ja.''
Policajci spustiše oružja u znak predaje i Rexford prođe do svog kamioneta vukući Ksavijera za sobom. Sjede za volan držeći Ksavijera samo lijevom rukom oko vrata, puštajući ostatak tijela da visi niz prozor kamioneta. Dječak poče da se koprca, Rexford upali motor i pogleda prkosno u policajce koji su bespomoćno stajali pored kamioneta i pratili šta se dešava.

''Vidimo se u paklu'', doviknu im uz grohotan smijeh i pritisnu papučicu za gas.
Ksavijer se borio za dah dok ga je ovaj još uvijek držao da visi. Najednom pod naletom brzine kojom se kretao kamionet, Ksavijer osjeti tup bol u glavi, a zatim toplinu i pad na zemlju.
Policajci ugledaše krhko tijelo dječaka kako se skotrljalo nekoliko puta za kamionetom koji je nestajao u prašini. Nekoliko njih podigoše oružja i osuše paljbu, ali bez ikakve poente. Policajac koji je razgovarao sa Rexfordom priđe još uvijek toplom tijelu dječaka. Ležao je tako u prašini, u lokvi krvi i uništenom lobanjom dok je u ruci još uvijek držao zagrižen mango. Tijelo se trznu, izgubi snagu i pusti mango da se skotrlja iz ruke.

Nastaviće se.