Prva knjiga iz serijala "Pomrčina"
Prljavo, mračno, krvavo i posve nezakonito. Reneé, poznatija pod imenom Ruby, nesvjesno upada u mračne poslove mafijaša čiji je glavni cilj crno tržište, a kod kojeg je ona jedna od meta mafijašima.
Dean, jedan od...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sjedila sam kraj njega dok je vadio laptop. Bili smo ispod jednog prozora, prateći da li će neko izaći. Dok sam ja posmatrala on se povezivao na kamere i zvučnike koje je prije toga sakrio. Iako to nije bio dio plana i iako sam mu željela dati šamar zbog toga šutjela sam. Ako pronađu kojim slučajem kamere ili zvučnike mogli bi lako doći do nas ili bi krenuli u bijeg, a to ne bi išlo nikome u prilog.
Trudila sam se ignorisati činjenicu da mi je bio previše blizu, njegov lakat je par pita okrznuo moju ruku i to me dekoncentrisalo.
"Jesi se uspio povezati?" Upitam, probijajući tišinu jer mi je počelo biti dosadno.
"Samo trenutak", kaže i čujem neki zvuk "uspio."
Spustim se dole i pogledam u njegov laptop, ekran je bio podijeljen na četiri kvadrata. Četiri kamere iz različitih uglova, nije bilo šanse da bar jedna ne ulovi tipove.
"Nadam se da neće primjetiti kamere", kažem i sjednem na prašnjavi pod.
"Ne bi trebali, ne brini se."
"Smijem te nabiti nogom ako primjete?" Upitam, a Alpha me pogleda ne odgovorivši ništa.
"Smatram to kao da."
"Neko je previše agresivan."
"Neko ne želi da upadne u probleme za razliku od tebe."
"Plašiš se?"
"Ti ne?" Upitam, pogledavši u njega. Odmahnuo je glavom, također sjedajući na pod kraj mene. Njegov lakat je sad konstantno dodirivao moj.
"Navikao sam na opasnost."
"Kad smo već kod toga, obećao si mi reći zašto te to toliko zanima."
"To je tajna, još više bih te uvukao u ovo sve, možda je bolje da to ostane ovako."
"Ne", odbrusim "obećao si. Ne zanima me ako ću ući dublje u ovo, ionako sam već zaglavila u problemima."
Pogledao me samo i tek što je krenuo nešto reći začulo se nešto kod laptopa. Oboje smo okrenuli glavu prema laptopu i ugledali smo kod dvije kamere siluete muške. Bilo ih je toje. Jedan je pokušao da odmakne, ali mu druga dva tipa nisu dozvolili. Nismo mogli da razaznamo mnogo, ali sam po tetovaži shvatila da su Rocka uzeli. Alpha je nešto tipkao, i najednom su tipovi postali bistriji i osvijetljeniji, čak sam uspjela da vidim lica osoba koji drže Rocka.
"Kučkini sinovi", kaže Alpha i shvatim zašto. U pitanju su bili stražari ispred vrata.
"Zašto me to ne iznenađuje", kažem tiho, iako nas ne mogu čuti.
"Znao sam da su tipovi loši, ali ovoliko...", ostatak je prešutao, gledajući sa mnom kako Rocka drže i udaraju dok svijest ne izgubi. Kod jedne kamere se vidi tek jedan dio auta i kako ga ubacuju u njega, jedan od njih ulazi, a drugi se vraća u klub. Iako su otišli mi smo ostali u tišini gledati u prazne kamere. Alpha ne sklopio laptop i vratio ga u torbu. Ustao je i ja sam za njim. Pratila sam ga niz stepenice do mjesta gdje je kamere ostavio. Brzo ih je pokupio zajedno sa mikrofonima i prošao pored mene.
"Stani", kažem mu i krenem za njim.
"Platit će za ovo idioti...", govori i zaustavim ga, hvatajući ga za rame. Iako je bio veći i jači, stao je kada sam ga dodirnula.
"Smiri se, nije im prvi put da to rade."
"I tebi je totalno svejedno što ih vjerovatno prodaju kao da su roba na izlogu?"
Bio je bijesan, to se jasno primjetilo, ali nisam se plašila biti kraj njega. Znala sam kako se osjećao jer sam prolazila kroz isto kad sam tek na početku shvatila šta rade. Svaki put bih imala nagon da skočim i slomim ih, iako su šanse bile nula da preživim poslije tog poteza.
"Naravno da mi nije svejedno, ali hoćeš li šta postići sa tim što se nerviraš?"
Gledao me samo, znao je da sam u pravu. Cestom je prošlo jedno auto, osvijetljujući njegovo lice, izgledao je manje bijesno, iako je i dalje jedan dio njega imao nagon da ih ubije.
"Idemo dok nas nisu vidjeli."
Pratila sam ga ne pitajući ga kud idemo. Pretpostavljala sam da ćemo se rastati kod moje ulice, ali sam malo poslije shvatila kako zapravo nikako ne idemo onim putem kojim bih ja krenula kući. Stala sam i time i njega zaustavila. Podigao je obrvu, ali nije me upitao ništa.
"Kud me vodiš?"
"Idem u svoj stan, a ti?" Upita me sa podsmijehom. Prevrnula sam očima i ponovo krenula hodati.
"Izgleda sa tobom."
"Za nekog koga ne znaš previše mi vjeruješ."
"Znam se odbraniti ako treba", ma da za pištolj opet ne znam.
"Fer", pomrmlja i skrene prema stepenicama jedne zgrade. Ušli smo u nju i uspeli se do njegovog kata, otvario je vrata i pustio me unutra. Njegov stan je bio malen, gotovo pust, nimalo uređen. Jedini znak da neko stanuje ovdje jesu neoprana posuđa u sudoperu kuhinje.
"Dakle ovdje misteriozni Alpha živi."
"Misteriozni?" Upita me odlagajući opremu pored ulaza. Izvadio je iz frižidera limenke coca cole i ponudio me.
"Pa, s obzirom da ti ne znam ni ime imam pravo da te tako prozivam."
"Rekao sam ti da bi bilo bolje da ti ne odajem ništa."
"A ja sam tebi rekla da me nije briga, usluga za uslugu. Obećao si mi."
Alpha me jedan kratak trenutak samo posmatrao, vagajući trenutnu odluku. Naposljetku je izdahnuo, zavalivši se pored mene na kauč i otpivši gutljaj svoje cole.
