XXXVIII poglavlje

2.6K 131 40
                                    

Katarina P. O. V.

Sedim i samo se molim da Vidak dođe što pre.

"Diši. Je l boli mnogo?" Branka uplašeno sedi pored mene i drži me za ruku.

"Gde si?" Već drugi put zove Vidaka.

"Požuri jebote." Besno izgovori i prekine vezu. Sigurna sam da je Vidak podjednako uplašen svesna šta je on sve prošao ali nema moć da leti.

"Diši. Dolazi."

"Možeš da ustaneš idemo da se presvučeš?"

"Mogu." Polako ustanem dok držim Branku za ruku.

"Evo dođi pomoći ću ti obuci ovu haljinu. Lakše je." Govori mi dok baca haljinu ispred mene. Zahvaljujući njoj nekako se presvučem. Bolovi su sve jači.

"Stigao je. Čekaj ovde." Spusti me kada začujemo zvono.

"Požuri, u njenoj je sobi. Ima velike bolove."

"Dođi, idemo odmah." Govori mi dok me polako podiže u svoje naručje.

Plašim se šta sada sledi ali sada znam da ću za par sati držati svoje maleno biće u rukama.

"Sešću sa njom. Ajde Vidače ubrzaj se." Izgubljeni smo totalno. Vidak vozi brzo Branka ga konstanto ubrzava iako me drži za ruku i govori mi da slobodno njoj prenesem svoj bol osećam kako drhti.

"Halo? Da. Ja sam trebaš mi u jednoj bolnici. Šaljem ti adresu. I jebeno budi brz."

Prvi put vidim ovakvog Vidaka, besan je dok sa nekim priča ali dok gledam u njega primetim odsjaj u oku. Čovek sa kojim je pričao nije stigao ništa da kaže osim kratkog molim.

"Stižemo za dva minuta." Vidak nas obavesti iako smo i same svesne, kao da sebi olakšava.

Parkira se brzo i odmah otvara vrata sa moje strane. Nosi me ka bolnici. Sestra nas odmah ugleda.

"Idemo. Doktor će sada doći."

"Pozvao sam  i ja doktora, pridružiće vam se za par minuta. Verujem da znate da vam neću oprostiti nijednu grešku."

"Vidače, smiri se. Dođi." Branka pokušava da ga smiri iako sam odlično svesna da je ovo sve zbog njegove sestre. Sigurna sam da postoji i nešto što mi nije rekao.

Sve se tako brzo odvija, slušam instrukcije doktora. Nakon pola sata začujem plač, nemam puno snage ali kada mi sestra spusti bebu kraj mene, suze se same pojave.

Dva doktora su bila kraj mene. Drugi koji je stigao malo kasnije me je celo vreme bodrio. Molio da izdržim još malo i svesna sam da mi je trebala podrška.

Zaplačem kada shvatim da moja beba neće imati oca ali ja ću joj biti sve. Gledam je kako ima prelepe okice, maleni nosić i shvatam da sam sebi rodila novi život.

"Beba će prvih sat vremena biti sa Vama. Kasnije ćemo je srediti." Sestra me obavesti kada ostanem sama.

"Katarina, dobro si?" Branka i Vidak uplašeni hodaju ka meni.

"Jesam, pogledajte." Odmah se smeste kraj mene i zadivljeno gledamo u maleno biće kraj mene.

"Nismo hteli da te ostavimo samu ali nam nisu dozvolili da uđemo."

"Nema veze, sada ste tu." Svesna sam da ipak nisam sama.

"Da li si razmišljala  kako će da se zove?"

"Da, Nikolina." Odgovorim čekajući Vidakovu reakciju.

"Nikolina?" Upita me iznenađeno.

"S obzirom da je bila i moja sestra želim da moja devojčica nosi njeno ime."

Moj ponor 🔚Där berättelser lever. Upptäck nu