Moji roditelji, ja i Lucifer smo prekinuli krstarenje i vratili se na vreme za sahranu mojih prijateljica. Ja sam bila gluva i nema za sve oko sebe. Lucifer i moj otac su telefonirali jer ja nisam imala snage ni za šta a tek kada sam videla slomljene roditelje mojih prijateljica... Umrla sam. Moja bol je bedna u odnosu na njihovu, oni su izgubili decu.
Bilo je toliko pitanja u mojoj glavi i želela sam odgovore tako da sam odmah otišla u policijsku stanicu. Detektiv Spajk mi je rekao da je u pitanju bila pljačka i da su najverovatnije to isti pljačkaši koji imaju iza sebe još nekoliko sličnih pljački, nasilnih. Nažalost policija ih lovi već neko vreme ali nije blizu njihovog hapšenja.
Izađem besno iz stanice i zaputim se kod Lucifera. Nešto me kljuca u mozak i moram da saznam odgovor. Jednostavno moram.
- Alegra? – Lucifer kreće ka meni.
- Pitaću te ovo samo jednom ali moraš da mi kažeš istinu.
On se mršti ali ja ne odustajem.
- Da li ti imaš nekakve veze sa ubistvom mojih prijateljica?
- Ne – odgovara mirno.
- Lucifere...
- Alegra nisam ubio tvoje prijateljice. Ja ne radim tako.
- Nego kako?
- To...
- Kako? – viknem.
- Dobijemo nalog, istražimo metu i eliminišemo je. Tvoje prijateljice nisu pretnja nikome – objasnio je.
- Osim toga, ubistvo tvojih prijateljica je bilo neplanirano, traljavo, isuviše nasilno. To nije moj stil.
Srušim se i padnem na kauč. Počnem da plačem kao malo dete. Da li ja to ludim?
Isuse napala sam ga...
- Hej – Lucifer me grli.
- Izvini ali ne znam... ne znam šta da radim. Eva i Linda su bile moja porodica. Moje sestre.
- Znam.
- Ne znaš! – viknem.
- Da li želiš da ih pronađem?
- Koga?
- Te pljačkaše.
- Možeš to da uradiš? – obrišem suze.
- Naravno.
- I... ovaj... da uradiš šta?
- Da ih likvidiram, predam policiji, šta god odlučiš.
- Takvi ljudi ne zaslužuju da žive – kažem zlobno.
- Ubistvo nije nešto sa čim ti možeš da se nosiš. To je nešto sa čime ćeš morati da živiš do kraja svog života.
- Koliko vidim tebi dobro ide – bila sam sarkastična.
- Ti nisi ja. Uveče, kad treba da zaspiš počinješ da razmišljaš i koliko god bilo dobrih razloga za nečiju smrt ti si na kraju uvek ubica.
Pogledam ga dobro i shvatim da vidim u njemu nešto što ne prepoznajem.
- Na ovom svetu postoji puno loših ljudi, za neke od njih znaš da su loši a za neke nikad ne bi pretpostavila šta su u stanju da urade. Dobri ljudi stradaju, često a loši samo kada se neko pobrine za to, zbog toga imamo policiju. Angažovaću se malo oko ovog slučaja ali ti nećeš postati poput mene.
Spustila sam pogloed i obrisala suze.
Ko zaslužuje da živi? Da li postoji neka selekcija po kojoj loši ljudi dobijaju zaslužene kazne? Postoji policija ali kakva je to pravda kada su moje prijateljice mrtve a njihove ubice po ceo dan se izležavaju i dobijaju tri obroka dnevno koje plaćaju dobri ljudi? Nema tu pravde, ne postoji ništa što može vratiti mrtve ljude.
. . .
Moji roditelji su bili zabrinuti za mene tako da sam na neki način u kućnom pritvoru, Lucifer je morao da ode na nekoliko dana i nije bilo važno jer nije bilo šanse da se vratim u onaj krvavi stan, zato sam sada praktično beskućnik – nemam dom i nemam prijateljice.
Dani nažalost nisu čekali da se ja malo trgnem, što bi ljudi rekli, oni su normalno prolazili a ja sam pokušavala da ih pratim. Kuća, posao i policijska stanica, svratim tamo da vidim da li ima nekakvih novosti ali nije ih bilo.
Prolazi osmi dan i po povratku sa posla u kući mojih roditelja čelaka su me dvojica tipova. Ne poznajem ih ali bili su sređeni i prvo su mi pokazali svoje FBI značke.
- Gospođice Marks ja sam specijalni agent Kol a ovo je moj partner specijalni agent Martinez – stariji čovek se prvi oglasio.
- Dobar dan.
Sranje. Šta li žele? Poslednji put kada su me posetili FBI agenti bilo je zbog Lucifera, nekako mi se čini da su opet ovde zbog njega.
- Možemo li da porazgovaramo nasamo? – pita me.
- Ne možete, bar ne bez prisustva advokata – moja majka je frknula.
- Mama... – pogledam je blago jer ko zna šta je u pitanju.
- Onda ja ostajem ovde – nepopustljiva je.
- Šta kažete da prošetamo? – pitam detektiva Kola.
- Alegra Marks! – mama je viknula.
- Slažemo se.
- Brzo se vraćam majko – ne gledam je dok izlazim.
Krenuli smo prema obližnjem parku.
- Vaša majka je opasna – kaže mi detektiv Martinez.
- Samo je zabrinuta. Da čujem – sednem na klupu.
- Samo da znate niste uhapšeni, ovo je samo informativni razgovor – nagoveštava Kol.
- Zašto bih bila uhapšena? – namrštim se.
Sačekam da detektivi izvade dokumentaciju.
- Viđeni ste u društvu ovog čoveka - pružio mi je fotografiju sa kojim smo Lucifer i ja na krstarenju.
- To je moj dečko – pojasnim.
- Da li znate da vam je dečko profesionalni ubica? – ispituje me ozbiljno.
- Moj dečko radi za državu – izbegnem direktan odgovor.
- Šta tačno? – vidi se da mi ne veruje.
- Ne znam, ne razgovara sa mnom o njegovom poslu.
- Gospođice Marks mislim da vi ne shvatate ozbiljno situaciju u kojoj se nalazite. Vaš dečko je tražen zbog ubistva u četrnaest država. On je opasan, naoružan i neće se dvoumiti da vas se reši.
- Lucifer me nikad ne bi povredio.
- FBI te nadgleda, imamo dokaz – pruža mi našu sliku.
- ... da znaš gde je Lucifer. Pomozi nam da ga uhapsimo i državni tužilac će zaboraviti da si imala bilo kakve veze sa njim.
- Čekaj malo... ja sam pod istragom?
- Da – potvrđuje mi.
- Ali zašto?
- Zato što verovatno kriješ begunca! – povisio je ton.
- Država to smatra zločinom za koji se ide u zatvor.
- Ne krijem nikoga, živim kod roditelja i ne znam gde je Lucifer, otišao je pre nekoliko dana i od tada mi se nije javio – kažem im istinu.
- Kako ste u kontaktu?
- Nismo.
- Gospođice Marks...
- Kažem vam da nismo u kontaktu... mi... ne znam šta smo mi, znam samo da ode negde i vrati se nakon nekog vremena, to je sve.
- Ne lažeš?
- Ne!
- Onda ćeš nam pomoći da ga uhvatimo.
- Molim? – iznenadim se.
- Sledeći put kada te pozove ili insistira da se nađete javi nam i mi ćemo ga uhapsiti.
- Želite da vam pomognem da uhapsite mog dečka?
- Ubicu, gospođice Marks, želimo da nam pomogneš da uhapsimo čoveka koji je ubio puno ljudi.
Uhvatim se za glavu i udahnem duboko.
- Niko ne mora saznati za ovo ako dobrovoljno sarađujete.
- A ukoliko ne sarađujem? – naljutim se.
- Ispitivaćemo tvog oca, tvoju majku, kolege sa posla, prijatelje, a to može trajati danima a da ne govorim o tome da možemo da nabavimo nalog za pretres svih mesta na koja si ikad boravila.
- Ucenjujete me? Ali vi ste policija pobogu! FBI – ustanem iznervirano.
- Da li imamo dogovor gospođice Marks? – stariji agent ustaje za mnom.
- Ja nisam deo tog sveta. Ne znam nništa o Luciferu ali bukvalno, molim vas ne mešajte me.
- Da li imamo dogovor ili ne? – nije odustajao.
- Navodno lovite loše momke a ovamo me ucenjujete. Ko je onda loš agente Kol?
- Pravda ima mnoga lica.
- Želim pismeni dokaz da nećete dirati moje roditelje.
- Rešeno – podsmehnuo se.
Okrenem se da besno odmarširam odatle ali agent me hvata za ruku.
- Moj broj telefona, i ne zaboravi da policija motri na tebe – dao mi je papir sa svojim brojem telefona koji sam izvukla brzo a zatim i svoju ruku.
U velikom sam problemu, ogromnom.