- Mogu da te pitam sve što želim? – pokušavam da budem mirna.
- Da, znaš ko sam.
- U redu – najela sam se sad mogu da ga rešetam pitanjima.
- Koliko dugo se baviš... ovim poslom?
- Osamnaest godina godina.
- To znali da si počeo sa... – krenem da računam u glavi. – Devetnaest godina – zaključim zaprepašćeno.
- Meni je sa devetnaest godina jedan od glavnih problema bio kako da izgubim nevinost.
- Znam – nakezio se.
- Načekala bi se da me nisi upoznala sa dvadeset dve.
- Ne skreći sa teme. Kako si postao... – kako da kako da kažem ubica a da ne zvuči uvredljivo?
- Likvidator – Lucifer mi pomaže.
- Likvidator, sofisticiranija reč.
- Ubio sam očuha.
- Zašto?
- Jer je ubio moju majku.
- Imao si devetnaest godina – sad mi ga je žao.
- Šesnaest, tri godine sam se spremao za posao, počeo sam da radim u devetnaestoj.
- Spremao?
- Alegra ja ne likvidiram ljude tek tako, dobijem zadatak i izvršim ga, to je to.
- Od koga dobiješ zadatak?
- Od moje agencije.
- Postoji agencija?
- Naravno i ako se pitaš da, plaća je povremeno i država.
- Država ti plaća da ubijaš ljude? – raširim oči.
- Svaka država ima takvu agenciju, kad ne mogu da reše problem zakonom reše ga van zakona.
- A kako ja to nisam znala? Loš sam novinar.
- To znaju samo određeni ljudi.
- Pretpostavljam da ubijaš loše ljude? – molim te reci da.
- Da.
Glasno sam izdahnula i on se nasmešio. Laknuo mi je.
- Znači... kada su me priveli na razgovor bio je jedan advokat koji me je izvukao momentalno i policija me više nije uznemiravala.
- To je Lukas, radimo za istu agenciju, ja sam ga poslao. Nisam želeo da te neko plaši.
- Znači ti znaš uvek gde sam i šta radim?
- Da, ali ne proveravam te ako te to muči, samo želim da znam da si bezbedna.
- Muči me mnogo toga, sve ovo je... nerealno.
- Treba ti samo malo vremena da se navikneš.
- Ne želim da se naviknem na novootkrivenu verziju tebe – namrštim se.
- Alegra to sam ja, potpuno isti tip i i dalje smo u potpuno istoj vezi samo što sada znaš ko sam i čime se bavim.
- To menja puno toga Lucifere.
- Ne za nas.
- Ne za nas?
- Ne za nas – ponovio je. - Vidi... ovo smo mi i uvek ćemo biti ovo.
- Ovo kao...?
Udahnuo je duboko.
- Pružiću ti sve što što želiš. Ljubav, dom, sebe, novac, zaštitu, apsolutno sve. Ispuniću svaku tvoju želju . . .
- Ali? – naslućujem ali.
- Ali niko od tvoje porodice niti prijatelja me nikad neće upoznati.
- Šta?
- Moj identitet mora ostati nepoznat ljudima u tvom okruženju zbog tvoje bezbednosti i sigurnosti mog posla. Možemo da živimo zajedno ali to će biti samo u našem stanu, ne u javnosti. Možemo nekad da otputujemo na neku bezbednu lokaciju ali to je sve.
- To je sve?
- Da, ti me činiš slabim, učinio bih sve za tebe i što više ljudi to zna ti ćeš biti u većoj opasnosti.
- Dakle veza sa tobom može da me ubije?
Namrštio se.
- Rekao sam ti već, imaš danonoćnu zaštitu.
- Da rezimiram, nudiš mi sebe u svom stanu i sa stalnim obezbeđenjem? O da i ti si ubica! – još uvek to nisam svarila.
- Da.
- Lucifere kaži mi da se šališ? Ovo nije normalno, ovako ne funkcionišu ljudi. Pet godine – uhvatim se za glavu.
- Pet odlične godine.
- Ja... ne znam šta da ti kažem. Moram da razmislim o ovome.
- U redu, razumem.
- Razumeš?
- Da, ionako imam posao, odlazim večeras.
- Gde? – brecnem se.
- Ako te baš interesuje moram da izvučem neke ljude sa nekog mesta.
- Ali...
- U međuvremenu... – prekida me.
- Preselićeš se u naš stan.
- Naš stan?
- Skladište, zgrada je na tvoje ime.
- Cela zgrada? – zinem.
- Da.
- Šta ću da radim sama tamo?
- Ne znam ali od večeras živiš tamo.
- Neću da živim ovde.
- Alegra! Nećemo o ovome diksutovati, ja noćas idem iz zemlje a tvoj stan koji deliš sa cimerkama je nepristupačan. Opremio sam zgradu da bude bezbedna za tebe i živećeš tamo.
- Ali...
- Slaba tačka, sećaš se?
- Kad se vraćaš? – naljutim se.
- Ne znam.
- I šta? Ponovo ćeš nestati?
- Nažalost, kad sam na zadatku nećeš moći da me dobiješ ali momci će paziti na tebe. poslaću ti njihove brojeve telefona.
- Ne dopada mi se ovo – ljuta sam a on me ne sluša.
- Znam.
- Ne, ne znaš. Ne znam da li ću moći da nastavim ovako sa tobom.
- Razmisli i shvati da ćeš moći jer ja ne odlazim od tebe, rekao sam ti već. Odlaziću ali uvek ću se vraćati tebi.
Prekida nas njegov telefon i Lucifer kratko odgovara da stiže za deset minuta.
Vratio me u moj stan, naredio mi da spakujem stvari i preselim se u njegov tj. moj stan i naravno da vozim njegov a sada moj džip.
. . .
Zbunjena sam i izgubljena, naravno da su moje cimerke to primetile.
- Nismo očekivale da ćeš se vratiti noćas – Linda mi prilazi.
- Nisam ni ja – palo mi je na pamet da će me Lucifer zatvoriti u svoj stan.
- Alegra šta se događa? – Eva se uozbiljila.
- Ja... – ne mogu im reći. Kako?
- Luzcifer želi da živimo zajedno.
Eva se namrštila a Linda je sela.
- Sami, bez prijatelja, bez igde ikoga – pojasnim.
- Kako to misliš?
- On nikad neće upoznati moju porodicu, moje prijatelje, vas, želi samo mene.
- Molim te kaži mi da shvataš kako ovo zvuči ludo? – Eva me hvata za ruku.
- To je to, ne znam ko on umišlja da je ali unajmićemo detektiva, saznaćemo sve o njemu – Linda je bila ozbiljna.
- Ne! – dreknem.
- Ni pod tačkom razloga ne smeš da kopaš po njegovom životu.
- Zašto da ne? Zabrinute smo za tebe.
- Vi ne razumete – stavim ruku na čelo i sednem.
- Onda nam razjasni, mi smo sestre, porodica, možda ne po krvi ali smo porodica. Tu smo za tebe.
- Znam da jeste, ali ovde nije reč samo o meni, Lucifer je opasan. Za druge, ne za mene.
- Kriminalac je zar ne? – Eva se mršti.
- On je profesionalni ubica – priznam.
- Šališ se?
- Ne, ne šalim se. Lucifer radi za neku agenciju koja se bavi likvidiranjem ljudi, i to već osamnaest godina. Ne znam kakva je to agencija ali znam da je i država umešana.
- To objašnjava mnogo toga – Eva je ustala i počela da šeta.
- Nisi bezbedna – zaključila je.
- Imam obezbeđenje, imam ga od kada sam upoznala Lucifera, i to sam danas saznala.
- Ne možeš reći nikome zar ne? – Linda uzima moju ruku u svoju.
- Nikome, ni vi, rekla sam vam jer ste mi više od porodice ali niko drugi ne sme da zna. Isuse on ubija ljude.
- Ostavi ga – Eva kaže.
- Želela sam ali mi on ne dozvoljava, navodno nije bezbedno za mene i voli me. Jasno mi je stavio do znanja da prekid nije opcija.
- Alegra ne budu glupa, možda ti to zvuči romantično jer između vas ima ljubavi ali on je opasan, zbog njega su te kidnapovali. Pa tip je ubica.
- Znam ali šta da radim? Da ga prijavim policiji? Zbog njega me policija ne uznemirava. Ne mogu da pobegnem jer me on prati a osim toga... ne osećam se ugroženo sa njegove strane.
- I šta? Ceo život ćeš biti tajna ljubavnica profesinalnog ubice? Tvoji roditelji će zahtevati objašnjenje, unuke, ti želiš da se udaš i rodiš četvoro dece – podseća me.
- Ne znam šta da radim u redu? – ustanem besno.
- Vidiš i sama u kakvoj sam situaciji, pa volim ubicu. Ne mogu da odem od njega jer će me on pronaći.
- Ili ne želiš?
Eva je model ali sa mozgom, ona ruši sve stereotipe – pametna, lepa, uspešna i ponekad je mrzim zbog toga.
- Ne znam, iskreno ne znam šta da radim zato sam vam i rekla istinu, treba mi pomoć. Treba mi podrška.
Izdahnem i pogledam u cure koje poraženo sednu na kauč. Biće ovo duga noć.