Ipak si prekršio obećanje koje smo dali onu noć. Obećali smo jedno drugom da nećemo spominjati. Naši kažiprsti su se dotakli kao zavjet za šutnju.
Proslava završetka osmog razreda na plaži u Baškoj Vodi. Cijeli razred jetu noć donio alkohol sa sobom. Sjećaš se kad smo poskrivečki iz doma donijeli bocu votke koja me je i dovela do skidanja malo kasnije.
Mnogo sam učila tu godinu i kao prava mala štreberica, kako si me zvao,riješila sve u roku. Jedina sam u razredu prošla s čistom peticom,ne dozvolivši sebi četvrticu na kraju. Bila sam u fazi kad četvrtice nisam podnosila, a ti mene nisi podnosio zbog toga.
Zacrtala sam sebi siguran život, a jedina budućnost koju sam mogla dobiti bila je u silnom učenje koje će me dovesti do gimnazije. Za razliku od tebe nisam imala neki drugi talent koji mi je mogao donijeti sigurnost i novac, ti si ga imao zato i nisi brinuo o učenju i upisima koliko sam ja.
Ta noć bila je nekakav odmor koji sam, nakon cijele godine štrebanja,i zaslužila. Probala sam votku koja mi se isprve nije svidjela, bila je gorka u mojim ustima. Prvi gutljaj sam ispljunula i dobila nekolicinu smjehova. A onda svakim idućim gutljajem pomalo sam se navikavala i votka mi se počela sviđati.
Počela sam se odvajati od društva, od tebe. Izdvojio si se iz mojeg društva na samom početku i pridružio grupici u kojoj je bila Nikita. Tvoja Nikita.
Još jedna s kojom sam se morala nositi.
Bila ti je zanimljivija od svoje stare, dosadne, pijane prijateljice. Meni se votka toliko sviđala, da mi se počela, kako je boca bila praznija, više sviđati od tebe. Napila sam se dobivši sve simptome o kojima sam samo slušala.
Otkopčala sam hlače i spustila ih niz noge. More koje se prostiralo preda mnom trebalo me rashladiti. Poluprazna boca votke pala je na moje gole nožne prste. Nije me zaboljelo. Kažu da ništa ne boli kada si pijan i radiš gluposti.
Majica je bila iduća, nekako sam je prebacila preko glave i bacila ispred sebe.
Kada si me iznio iz mora i omotao tvojom majicom postala sam svjesna golog tijela i što sam napravila.
A bio si ga svjestan i ti. Tu noć vidio si puno više nego što si ikada vidio kod mene.
Moja gola stražnjica sjela je u pijesak, a ti si odmah pokupio odjeću koju sam nabacala po plaži i ponudio se da ćeš mi je odjenuti.Tvoja majica omotana oko mojeg golog tijela bila je jedini štit koji je stajao među nama.
Bili smo tako mladi.
Ali i s četrnaest godina moje tijelo je reagiralo na tvoje.
„Gledaš me čudno," promrmljala sam ti dok si žmirio i odijevao me.
Bio si ljut, ali nisi to pokazao sve dok nisam progovorila.
„Jesi li poludjela?" to nije bilo pitanje. Smatrao si da sam potpuno poludjela. „Svi su te mogli vidjeti, zadirkivali bi te do kraja života."
Nisam marila, ne znam je li bilo zbog votke u mojim venama ili me jednostavno nije bilo briga. Godinu dana sam provela uz knjigu, učila sam, živjela u stresu i svaku noć spavala nemirno zbog ispita i upisa u srednju školu. Napokon se pronašlo nešto što je moje tijelo opustilo do te mjere da mi je bilo dobro.
Slegnul asam ramenima i nasmijala ti se. U facu.
Upravo si mi odjenuo gaćice. Ne znam koliko si bio svjestan i jesi li uopće zbog ljutnje, zato ja jesam. Previše. Nisam ti to rekla.
„Ništa nije smiješno, Ariana!" nastavio si. „Ujutro kad se probudiš i otrijezniš, bit ćeš mi zahvalna što sam ti spasio guzicu."
„Doslovno!"
Bacila sam se leđima, odjevena zahvaljujući tebi, na plažu i samo se smijala.
Bilo je tako opuštajuće i bilo mi je potrebno.
Coknuo si jezikom onako kako sam ja znala raditi kada bi me iznervirao.
„Ne mogu vjerovati da si..." Bilo ti je čudno da nisi mogao izreći dokraja.
„Oh,Ar!"
„Dok si u mojoj blizini nećeš okusiti više alkohol."
„Tvoje prvo i posljednje pijanstvo završava večeras."
Coknula sam jezikom. „Ponašaš se kao neka baba."
„Baba koja te je upravo spasila od poniženja. Nema na čemu."
Moždasi bio samo iznerviran jer sam prekinula tvoj slatki spoj s slatkom Nikitom.
Nisi otišao njoj, odlučio si da ćeš provesti ostatak noći sa mnom.Čekala sam otriježnjenje kako bih se mogla vratiti doma. Donio si mi vodu i pitao me nekoliko puta želim li povraćati.
Nijemi se povraćalo.
Legao si pored mene i zabuljio se u vedro nebo. Nakon nekoliko našu tišinu ispunio je tvoj smijeh. Mnogo smijeha.
Pogledala sam te čudno.
Pobrisao si suze.
Gurnula sam te laktom i rekla da se prestaneš smijati. Nije mi se sviđala zamjena uloga.
„Što ti je bilo da ono napraviš?"
Slegnula sam ramenima. Votka me je umorila, spavalo mi se.
„Luda si, Ar."
Možda jesam bila jer mi se učinjeno sviđalo.
„I imaš pjegice na neobičnim mjestima" , nadodao si i ubrzo nakon toga zašutio. Ponašao si se kao da to nisi smio reći ili priznati da jesi ipak vidio sva moja mjesta.
Nije mi to smetalo. Naprotiv, što se mene tiče mogla sam dati sva svoja neobična mjesta.
Znaš na koja mislim.
Uspravim se na krevetu, oči se fokusiraju na veliki bijeli ormar nasuprot. Na sredini je ogledalo preko kojeg vidim sebe. Sramota na ogledalu je velika, maskara se razmazala i slila do obraza. Prstima pobrišem nešto malo i ubrzo se osvrnem na mjesto u kojem sam se probudila.
Soba je ogromna, svaki komad namještaja je točno onakav kakav sam oduvijek zamišljala. Sanjarim o velikoj sobi s velikim namještajem:gdje mogu staviti svoje police s knjigama i imati dovoljno prostora za prolaz, kuda se neću udariti svaki put kad prođem pored kreveta. Ovo mjesto je iz mojih snova.
Na lijevoj strani su balkonska vrata i preko njih duge, sive zavjese.
Gdje se nalazim?
Kako sam se pronašla ovdje?
Na noćnom ormariću leži moja torbica. Iskopam mobitel i dobijem prazan ekran. Ispraznila se baterija.
Vratim film na prošla događanja i kada moj mozak odbije suradnju potražim pomoć ogledala u ormaru.
Boja u mojoj kestenjastoj kosi je prisutna, sinoć sam je vezala jer sam htjela biti pristojna za piće s Jakovom.
Jakov Padrov.
Prikrijem rukama lice sjetivši se svoje sramote.
Sinoć sam pila. Sjećam se ruke na mojoj i kako me sprječava da pijem i dalje.
Vožnja natrag kući. Moja isprika.
Antonov miris.
„Ovdje ja preuzimam."
„Bit će ona dobro."
Povraćanje po Antonovim cipelama.
Jakov koji se zgražava mene pijanice.
„Ne mogu ovakva pred mamu" , šapćem Antonu dok pokušava maramicama iz moje torbice počistiti nered koji sam ostavila.
Sjećam se hoda do Antonovog automobila i pristanka da me odvede bilo gdje samo ne ispred mame.
Sjećam se trenutka kada se nagnuo kako bi zavezao sigurnosni pojas oko mene.
Sjećam se dubine plavetnila u očima.
Velika ruka kojom dotiče sigurnosni pojas i zakopčava me.
Tu se nazire kraj sjećanjima, iduće što moj mozak pamti trenutka buđenja na velikom krevetu.
Sandale koje sam sinoć nosila stoje uredno pored zida. Sinoćnja haljina je na meni zgužvana. Kockice u glavi su više-manje posložene. Bliža sam istini nego što sam bila sve dok ne povučem zavjese na balkonskim vratima.
Ispred mene se prostre šuma i u daljini, među borovima, malo mora. Ne prepoznajem mjesto s prozora. Gdje je on to mene dovukao?
Vratim se torbici u potragu za vlažnim maramicama. U ogledalu obrišem crnilo od maskare, puder samo prepravim, ne želim da ih vidi.Sandale su natrag na nogama kao i torbica s kojom izađem iz sobe.
Drvene stepenice od ebanovine vode do donjeg dijela kuće. Nesigurna što me očekuje kada siđem, provirim za svaki slučaj. Dugi crni trosjed i velika plazma na zidu. Ostatak ne vidim, prišuljano se spustim ijedna drvena stepenica zaškripi poda mnom. Miriše na novinu,ustvari kada malo sagledam sve izgleda kao novo i nikada korišteno.
Posljednja me vodi do Antona i kuhinje. U crnoj, pripijenoj majici vidi se svaki trening i pretrčan travnjak. Ramena zategnuta i široka pomiče dok kuha. Njegov pogled lijeno došeta do mene i ničim ne pokaže da se iznenadio. Čuo me je.
Artdeco jedan je od najskupljih dizajna s kojim možeš opremiti kuhinju. Prepuna je svjetlosti i stila. Sigurna sam da može vidjeti svoj odraz na kuhinjskom otoku dok sprema doručak. Uvijek zaboravljam na važnu činjenicu; sada je bogataš i naravno da može priuštiti ovu skupu kućerinu.
„Dobro jutro", obrati mi se iz svoje skupe kuhinje.
Neću vikati jer me doveo ovdje. Uradio je baš ono što sam sinoć zatražila.
Zato bez sinoćnje reprize samo kažem, „Dobro jutro" , i krenem prema vratima.
„Teško da ćeš pronaći prijevoz" , dovikne mojim leđima, „prva autobusna stanica je četrdeset minuta pješice."
Namrštim se okrenuta vratima. Ne mogu nazvati nikoga za prijevoz pošto mi se baterija ispraznila.
„Gdje smo uopće?"
„Ako kažem točnu adresu morat ću te ubiti."
Jeli pokušavao ispasti smiješan? Nije upalilo.
Moj me namršteni glas ne napušta. „Zašto bi netko izgradio kuću izvan civilizacije?"
„Zbog privatnosti i mira."
Da.Tako sam i mislila.
„Pripremam doručak, dođi sjesti za stol."
Pozivnica za doručak znači i razgovor, a ja ne želim razgovarati. To sam mu dala do znanja već jučer.
Ignoriram poziv. „Možeš li me odvesti natrag? Mama će se zabrinuti."
„Riješio sam sve s Gabrijelom, ne brini."
Okrenem se.
Moram ignorirati koliko dobro izgleda za tim štednjakom i usredotočiti se na ono bitno, a to je otići već jednom iz ove kuće i od njega.
„Zašto si zvao moju mamu?" To je sigurno nije smirilo, uznemirilo je više.
„Zar nisam trebao?"
Čeprkam po tkanini svoje haljine. „Možeš li me odvesti natrag?" ponovim misleći kako me prvi put nije čuo.
Anton pažnju usmjeri na tavu koju zagrijava na štednjaku. „Prvo dođi pojesti nešto. Sinoć sam ti dao jaku tabletu, morala bi jesti."
„Zašto si mi dao tabletu?"
Gleda ponovno u mene. Oči su mu snene kao da je imao neprospavanu noć.„Žalila si se na glavobolju."
Ne sjećam se da jesam. Sjećanje mi je od prošle noći slabo, ne dozvoljava mi sjetiti se ulaska u kuću. Je li me unio unutra?
Uputim se stepenicama natrag. „Kada odlučiš ići, pronaći ćeš me u sobi."
„Ariana?"glas mu više nije nježan kao što je bio.
Na polovici stepenica ubrzam osjetivši da kreće za mnom.
Možda je brži, ali prednost je ovaj put na mojoj strani. Sjurim u sobu i zalupim vratima iza sebe.
Ključa nema za zaključati.
Anton se stvori na drugoj strani vrata s ključanicom u ruci.
Nakratko upotrebljavam tijelo kao štit na vratima. Anton gurne naprijed, ja gurnem natrag.
Pokušaj.Moje guranje.
„Dokad ćemo ovako?"
Popušta mi, kada bi upregnuo malo svoje snage završila bih na podu.
Serviram mu istinu na pladnju. „Ne znam što si zamislio u svojoj glavi, ali što god da jesi jučer sam sve rekla. Od mene danas možeš dobiti samo reprizu."
Odmah je spreman na obranu. „Nisam imao u planu ništa od ovoga. Htjela si..."
„Znam što sam htjela!" Nije potrebno ponavljati.
„Ne vjerujem ti da me ne želiš više u životu."
„Zbilja ti se blago", otresem ljutito.
Ma zar ćemo se vratiti toj temi?
„Ariana?"Odustao je od pokušavanja otvaranja vrata, ali ne i od mene.„Što moram napraviti kako bi me saslušala? Reci bilo što, sve ću napraviti."
„Sve si rekao, napravio si sina kojeg skrivaš od svih. Točka."
„Želim to promijeniti. Želim otkriti tajnu i pokušati se nositi s njom u budućnosti. Prije nisam bio spreman. Obećao sam si da kad budem spreman bit ćeš prva kojoj ću reći za Kristijana."
Svaki put izgovorivši sinovo u mojem tijelu se nastanu brojne reakcije. Jednu od njih pokušavam ušutkati ali uporno se vraća i nadjačava ostale.
Ime Kristijan iz njegovih usta silazi nježno, zaštitnički. Zvuči kao da ima samo jedan cilj, sačuvati ga od očiju javnosti. Razlog skrivanja u biti je zaštita da mu se ništa ne dogodi, da ga nitko ne povrijedi. Anton je postao slavan, o njemu se piše, razgovara, trača. Nije više dečko iz susjedstva koji voli nogomet i jedan dan želi zaigrati za reprezentaciju. Sada je zvijezda na koju se ugleda svijet, dječaci žele jedan dan postati kao on.
Sve moje jučerašnje tvrdnje padaju u vodu. Ono što je danas drugačije jest da sam uvjerena da se ne srami svojeg sina. Moje pretpostavke bile su u krivu. Odjednom se osjećam važnom jer sam među rijetkima koje znaju za Kristijanovo postojanje. Doduše, trebalo mu je šest godina, tek sada počinjem shvaćati zašto je to tako.
Slava čini da ljudi postupaju drugačije nego kako bi postupali kao nepoznate osobe. Ne mogu suditi, ne više. Nisam u njegovoj koži ine znam kroz što je sve prolazio.
Anton i ja smo oduvijek dijelili tajne, obećali smo u sedmoj godini da ćemo uvijek i zauvijek pomagati jedno drugome u nevoljama.
Naši su se kažiprsti i tad spojili.
Imali smo obećanje.
A obećanja nikada nismo kršili.
Moja snaga na vratima je popustila, osjeti je i on. Otvori vrata i naslon ise na njihov dovratak. Prekriženih ruku potraži me u sobi. Kada pronađe bez imalo ustručavanja zatraži moju pomoć.
Sinoćnje pijanstvo me iscrpilo. Legnem na madrac, moje tijelo se susretne s plafonom i kristalima opremljenim lusterom.
„Otkada imaš kuću?" pitam neobavezno. Započinjem temu koja nema veze ni sa čim do sad.
„Pet godina je moja."
Malo toga znam o njemu. Onoliko koliko sam znala prije (sve), sada ne znam(ništa).
„Predomišlja mse oko ruke čestitanja ili saučešća."
Antonovo smijeh grije moje srce ispunjeno ljutnjom. Postoje ljutnje u kojima sumnjam kako sam došla do granice mržnje, ali sumnje ne traju dugo.Srce ne dopušta da se ljuti na njega.
Srce ga poznaje previše godina.
„Kada izbivaš dugo iz svojeg doma on ti počne nedostajati. Točna tvrdnja."
Glas mu je bliži, pretpostavljam da se maknuo s dovratka i ušao u sobu.Ne gledam ga, cilj mi je samo plafon.
„Zaboravila sam da daješ srce na terenu za svoju domovinu."
„I to."
Volim svoju državu, ali ne toliko da bih htjela dati srce za nju. Ljutim se jer uzima mladima budućnost, ljudi na vlasti je pljačkaju,pretvorili su je u rupe u koje nedužni upadaju. Stanje u državi je na rubu sloma. Prestrašena sam i nemam povjerenja u nju, što ako moja diploma jednog dana ne bude vrijedila ovdje? To je ono ozbiljno pitanje koje skrivam duboko u grlu i strah me je izgovoriti ga na glas. Uporno se tješim, ali prava istina leži u tome da je moja budućnost nakon diplome neizvjesna.
Utone se madrac pod Antonovom težinom, jedan trenutak sjedi, drugi gleda u plafon sa mnom. Miris djetinjstva lebdi među nama, jer on tako i miriše nakon osam godina. Na naše djetinjstvo.
Kratko zaboravljam o čemu smo vodili razgovor sve dok nas sam ne podsjeti.„Uvijek sam se pitao kako ti i mama preživljavate. Pratio sam vijesti i otkad sam pošao mnogo sranja se počelo zbivati.Razmišljao sam da vam pošaljem nešto novca."
„Nikada ga ne bi prihvatila."
„Da,znam."
Bilo je novčanih problema, moje studiranje je skupo. Zato sam i radila uz učenje kako bih mogla pokriti mami sve rupe.
Znati da je razmišljao o takvom problemu i htio nam poslati novac je lijepo. To je zaista lijepa gesta.
„Snalazile smo se. Nije bilo lagano, ali smo uspjele" , kažem sa sigurnošću. Dijeli me vrlo malo do diplome.
„Drago mi je zbog toga. Uvijek kada zaškripi možeš mi se obratiti."
„Ne,radije ne bih. Jedan dan ću imati svoj novac, ali ...hvala ti svejedno."
„Uvijek."
Tišina nas je posjetila pa sada svatko sa svojim umom surađuje sam.Minutama nakon Anton uzdahne. Umoran je koliko i ja sama. Dva dana bježim, dva dana me lovi. Prošli smo nekoliko drama od kojih me jedna dovela do sramoćenja pred Jakovom.
„Trebali su mi mjeseci da se počnem navikavati."
Spreman je ispričati. Spremna sam ga slušati. Ne mogu više zavlačiti i praviti se da me ne zanima priča koja je dovela do Kristijana. Jučer moja ljutnja nije htjela čuti za to, ali danas je sasvim druga priča.
„Radio sam mnogo sranja tad kako ne bih razmišljao o domu koji mi je nedostajao."
Poželim reći Žao mi je,ali ipak misao zadržim za sebe.
Pitala sam se mnogo puta kako se snalazi u nepoznatoj državi. Anton se rodio u malom gradiću i imao povjerenja u mali broj ljudi. Odjednom se pronašao u milijunskom gradu potpuno sam. Koliko god je meni bilo teško, njemu je bilo teže.
„Dolazak u klub nije bio kakav sam očekivao, to me je počelo uzrujavati pa sam većinu vremena bio ljut na cijeli svijet. Sezona je počela loše, klub se punih godinu dana pitao jesu li dobro postupili što su me uzeli i potrošili novac. Proveo sam prvu godinu na klupi.Prilike koje sam dobivao bih uglavnom sjebao. Trener me poslao na klupu za dobrobit cijelog tima. Što je bilo i pametno jer se jednostavno nisam mogao fokusirati na ono bitno. Uz to njemački mi je bio grozan" , prisjeti se i ipak nasmije koliko god mu je prva godina bila kaosna. „A Njemci su tako puni sebe, ne žele zucnuti engleskog. Morao sam usput i učiti njemački."
Prikrade mi se osmijeh na usnama zbog učenja jezika. Mogu zamisliti njegovu srdžbu zbog učenja bilo čega što nije nogomet.
„Trener mi je opet dao priliku nakon pune godine dana. Nije imao mnogo nadanja u mene, nisam ni ja. Treninzi su počeli ići bolje, počeo sam se popravljati i fokusirati na ono za što i jesam došao."
„Kada počneš igrati dobro i davati golove lijepiš društvo i članke u časopisima. Igrači su me napokon počeli ozbiljnije shvaćati.Nisam više bio klinjo koji se došao zajebavati. Htjeli su se sa mnom družiti i izvan igrališta, počeli smo zajedno izlaziti."
Znam točno kuda će nas nastavak priče odvesti.
Ne odgovori odmah, a ja razdraženo uzdahnem, malo preglasno za Antonove uši.
„Leonardu sam upoznao na jednom privatnom tulumu. Ujutro smo se po dogovoru pozdravili, mislio sam da se više nikada nećemo vidjeti. Mjesec dana kasnije upala je u kabinu za presvlačenje prije moje važne utakmice. Bila je trudna."
Mučnina nije izašla iz mene, sada je samo trostruko veća.
„Nisam joj povjerovao. Potjerao sam je i zaprijetio da će biti prijavljena za opsjedanje. Imao sam osamnaest godina, postati tata bilo je nešto od čega sam imao noćne more. Karijera mi je bila na prvom mjestu.Dijete bi povuklo još mnogo novih problema, jedva sam se riješio starih."
Ne mogu ne primijetiti kako koristi prošle riječi.
„Tjednima sam dobivao njezine prijetnje, htjela me cinkati u javnosti. Počelo me biti strah pa smo se dogovorili."
Uvučena sam u priču pa ga odmah pitam: „Tražila je novac?"
„Mnogo.Počeo sam zarađivati više, sponzori su se nakupljali tako sam mogao priuštiti njezinu šutnju. Nakon novca stvari su počele ići mirnijim putem, Leonarda je šutjela, uredno sam plaćao i vratio se fokusu zbog koje sam stigao."
„I ni jednom nisi pomislio da je ipak riječ o tvojem djetetu?"
„Mislio sam da laže, da je vidjela samo dobru priliku gdje će izmusti lovu i to je sve. Imao sam osamnaest godina, Ar. Bio sam dijete. Nisam mogao napraviti bogzna što s tim godinama. Tko može?"
Ima logike.
„Kristijana sam prvi put vidio s navršenih godinu dana sasvim slučajno na ulici. Nije bilo sumnje, bio je moj sin. Do tad nisam imao pojma da dijete može toliko ličiti na roditelja. Idući dan sam napravio DNK, ali i bez njega znao sam čim sam ga vidio."
Plačem,suze se nekontrolirano slijevaju niz obraze. Sjednem na krevet i okrenem glavu sakrivši je od Antonove.
„Ne žalim Ar, ne žalim ni trena. Kristijan je prekrasan dječak, uz njega sam sazrio. Naučio me je mnogočemu. Bila bi ponosna da nas vidiš, mrzio sam igrati čovječe ne ljuti se. Sjećaš se?"
„Nikada nisi želio igrati sa mnom."
„Kristijan me je natjerao, jedva, ali uspio je. Jednu ljubav ipak ne dijelimo. Nogometna lopta mu nije draga."
Suze izmiješaju smijeh. „Već mi se sviđa."
„Eto pronašao sam ti prijatelja. Ma obožavat ćeš ga, siguran sam."
To bar nije teško. Pričamo o sinu čovjeka kojeg volim.
Baš nemam sreće. Zavoljela sam muškarca koji me gleda kao prijateljicu s kojom dijeli tajne. To je sve. To će zauvijek biti sve.
Tijelu zaprijeti epidemija kada se Antonova ruka pronađe na mojem ramenu.„Žao mi je što sam te doveo do suza."
„Treba mi vremena priviknuti se da si nečiji tata."
„Mislio sam da se neću nikada priviknuti, ali Kikijev karakter je sve ubrzao. Svaki je danom veći, zreliji i pametniji nego što ću ja ikada biti. On je sjajno dijete."
„Teta Linda i Krešo će biti sretni kada čuju za unuka."
Lecne se sjetivši što ga očekuje nakon razgovora sa mnom. Tako je obećao.
„Prvo će me poželjeti ubiti, onda će se sjetiti da, ako to naprave, unuk će im ostati bez roditelja i morat će odustati."
Njihovu reakciju ne mogu pretočiti u glavi, tješi me pomisao da bi njihov unuk mogao biti slamčica spasa za Antona.
„Moraš se staviti u njihovu kožu. Neće im biti lako kada čuju."
Pobrišem suze i usredotočim se na Antonovo nervozno koračanje sobom. Prste provuče kroz kosu i s nervozom u glasu nastavi priču:
„Slava ima svoje lijepe i ružne strane. Koliko god imala puno lijepih,ružni dijelovi znaju me ponekad uništiti. Novinari su pohlepni najviše onda kada moj tim gubi, tada se okome i pišu grozne laži o svima nama, valjda svoje nezadovoljstvo oko izgubljenih utakmica liječe tako. Nisam želio da Kiki zna kako negdje izvan njegovog bezbrižnog dječjeg svijeta postoji okrutniji. Leonarda se složila kao i moj menadžer pa smo odlučili odugovlačiti dokle god možemo.Teško se bilo skrivati od novinara jer su na svakom koraku, ali nekako smo uspjeli u tome."
Klekne na koljena ispred mene.
Strah ga je.
Vidim mu to u očima. Prepoznajem strah, tu iskru u zjenici desnog oka.
Dodirne moja gola koljena.
Prikrijem svoju zatečenost, topla koža njegovih prstiju prikrila je moju kožu. Isto djelovanje. Potpuno isto. Ne mogu se ja njega riješiti.
„Misli što želiš o meni." Natjera me da mu se zagledam u oči. „Samome nemoj mrziti. Ti i Kiki ne, od ostalih je mogu podnijeti, ali tvoju i Kikijevu ne. Molim te Ar, nemoj mi to raditi."
Glas mi je prekriven hrapavosti nastalom od suza. „Ne mrzim Antone. Ne mogu se više ni ljutiti. Bila jesam, trebalo mi je malo vremena dok shvatim. Ne mogu te suditi, želio si za svojeg sina najbolje. Jedan dan ću i ja za svoje dijete raditi nezamislive stvari kako bi ga zaštitila."
„Jeli to ono što čini roditelja dobrim roditeljem?"
Nisam prava osoba koju to treba pitati. Što ja mogu znati? Nemam svoju djecu. „Pitaj svoju mamu. Ona će dati pravi odgovor."
Nasmiješi mi se nježno. „Hvala Ar. Znao sam da me nećeš iznevjeriti."
U kući sam Antona Rosa, jednog od slavne skupine kojima se klanja planeta. Sjedim na njegovom krevetu dok on kleči preda mnom i smije mi se najljepše na svijetu. Opet bi rekli da sam sretnica kako su i govorili sve ove dane, ali ja ne gledam to tako.
Anton Roso je za mene onaj dječak koji me zaštitio od rezanja, koji je skinuo majicu i prekrio me njome. Dječak koji mi je uljepšao djetinjstvo i izvlačio iz mene najbolje osjećaje.
Stiglo je vrijeme da mu to pokušam vratiti.
Traži očajno moju podršku.
Pružit ću mu je. Kome ću ako neću njemu.
Sjedne natrag do mene, naša se ramena dodirnu.
Neznam kako se ovom kaosu njega sjetio, ja sam na kratko zaboravila moj sinoćnji početak kaosa.
„Jakov Padrov, ha?"
Sinoćnje sramoćenje zacrveni moje obraze. „Ne spominji. Sada sigurno misli da sam alkoholičarka."
„Sigurno ne veća od njega. Ono što sam vidio..."
Spremam se obraniti ga. „Slavio je i popio koju čašicu više i to je sve.Sinoć je jedva popio pola čaše vina."
„Kada nije stigao od tebe."
Gurnem ga laktom u bok.
„Znam što sam vidio. Tipu treba kakva pomoć."
„Kako tako možeš pričati o svojem fanu? Jakov je tvoj veliki navijač."
„Baš me briga. Nikada mi se nije sviđao."
„Nikada ti ništa nije napravio. Bio je fin prema tebi. Padrovi su prema svima fini."
S dva prsta u ustima gestikulira povraćanje. „Takvi su najgori."
Zakolutam očima na tu dječju radnju. „Nisi mi jasan. Nikada me više neće pozvati, to je sigurno."
„Ako ne pozove razlog je tvoja kosa." Njegovi prsti pronađu jedan tirkizni pramen koji voda nije isprala do kraja i nježno povuče.„Teško te je ozbiljno shvatiti s njom."
„Pusti moju kosu na miru." Odmaknem je od Antonovih prsta spremna ići u obranu. „Ne uvlači je u ovo."
Digla sam naušnice iz uši i piercing s jezika. Htjela sam biti pristojna,na kraju učinak kakav sam pružila duplo je ispao gori od piercinga na jeziku.
„Informiran sam o tvojim raznim eksperimentima kose. Jesu li glasine točne?"
„U jednom trenutku se nogomet i u kisik uvukao. Nije bilo lagano živjeti s tim pritiskom. Rekao si mi da sam htjela spasiti svijet. Imao si pravo, samo što nisam uspjela. Zakasnila sam, svi su se zarazili."
Na usnama bukne smiješak. Bukti sve dok se ne pretvori u smijanje.
Naša se tijela zatresu od smijeha. Smijemo se mojoj ludoj ideji, a napeto tijelo više nije baš tako napeto. Briga koja se ugnijezdila u glavu puno je manje veličine, i dalje je prisutna, ali mogu se nositi s njom.
„Jesmo li ponovno prijatelji?" pita me došavši do daha.
Neznam koji bi odgovor mogla dati.
„Ili ćeš se zauvijek ljutiti na mene što sam otišao?"
Mrzim što ne mogu biti iskrena. Zbog moje šutnje njegovo pitanje zvuči iskrivljeno i nadasve sebično od strane mene.
„Ne bih o tome" , kažem. „Danas ne, pusti da razmislim o svemu što sam doznala. Puno je informacija za moj mali mozak."
„Mali mozak? Kaže osoba koja je osvojila prvo mjesto na državnom natjecanju iz fizike."
„To je bilo prije deset godina. Nije više moj mozak tako inteligentan kao prije."
„Nema šanse." Odmiče glavom. „Svi su bili ljubomorni na mene jer se družim s takvom pametnjakovićkom."
Pogledam ga postrance. „Je li se ti to meni ulizuješ?"
Antonu se prvo nasmiju oči, stiže osmijeh i na usne. „Ma kakvi. Igram samo pošteno."
Sjećam se razdoblja osnovne i srednje škole. Anton se zaista ponosio mojim znanjem i ocjenama. Divio mi se i nije to zadržavao za sebe.
„Neka ti bude."
„Znaš što?" Potapša koljena i podigne se.
„Što?"prepoznam radoznalost u svojem glasu.
Ruku ispruži prema meni, otvori dlan. „Idemo pojesti nešto. Jutros imaš puno sreće jer ti pravim doručak. Ne radim to često."
Da,mogla bih nešto pojesti.
Stavim ruku u njegovu. Podigne me s kreveta. Osmijeh mu na licu titra.
Dok izlazimo iz sobe i spuštamo se stepenicama u kuhinju znam da sam se uvalila. Također znam da moje srce neće podnijeti onoliko koliko je moglo i znalo prije. Opet će od mene ostati krhotina u oblačku dok mu budem gledala leđa na aerodromu. Imat ću sedamnaest godina i rupu u srcu.
Uz svježi sok od naranče posluži me omletom od sira. Kombinacijom koju obožavam.
Kasnije tanjur zamijeni Kristijanovom slikom.
Od iste boje očiju do osmijeha kojega vidim svaki put kad zatvorim oči.
Anton junior.
Jedva suzdržavam suze.
Nije završio sa pričama, mnogo je ostalo događaja koje nije stigao podijeliti sa mnom. Dugo je to razdoblje. Priča s toliko euforijom da na kratko pomišljam kako ih nikada nikome do sad nije pričao i jedva je dočekao podijeliti.
Sa mnom.
Nije moguće.
Zar tamo nije imao nekog prijatelja kojem se mogao izjadati? Ja sam pronašla Tihanu, mojeg anđela. Nisam stigla podijeliti priču s njom i nisam sigurna koliko je u redu podijeliti je? Možda bolje da je dozna preko medija.
Držim si fige da ne pita kako sam ja živjela svoj dok njega nije bilo.
U mojem životu se ništa zanimljivo nije događalo. Možda, ali samo možda ga nisam ni živjela onako kako sam htjela. Nekad davno zadala sam sebi ciljeve. Obići svijet, upoznati različite kulture i kušati novu hranu smatrala sam nečim što ni jedna osoba na svijetu ne smije propustiti.
Bila sam okrutna prema sebi, život sam samo svela na budućnost koje će mi donijeti siguran posao i stalan priljev novca. U međuvremenu sam zaboravila ono bitno: zaboravila sam živjeti.