Ne pričamo o nama

Dvanaesto poglavlje

( Sinoć nije bilo nastavka. Žao mi je ako ste čekali, nisam bila dobro. Viroza zbog koje sam prespavala čitav dan. Ide još jedno poglavlje odmah iza ovoga - a možda i dva.)

Svašta se jučer zbilo. Mogla sam, kako sam i planirala, jednostavno ga odjebati. Moja ljubav je stala među nas kako to i inače biva i spriječila u naumu da mu okrenem leđa.

Ta moja velika ljubav uvijek me košta glave i srca, njega najviše.

Popodne radim pa si dajem oduška da spavam nešto duže nego inače. Ne predugo pošto sam sinoć mami obećala razgovor.

Pri povratku doma pronašla sam je na kauču usnulu. Na prsima je ležao mobitel, a na mojem, kada sam ga priključila na punjenje, desetak propuštenih poziva.

Jučer sam zaboravila na svijet izvan Antona. U svemiru smo postojali samo on i ja. Kao u dobra stara vremena dala sam više od dozvoljenog, dala sam mu sve, jer uvijek dam sto posto sebe njemu.

Cura za koju sam mislila da je umrla i tako mu tvrdila i dalje je u meni. Živa je . Ono što je drugačije sada i prije jest da znam kada i kako završavamo.

Mamu zateknem na balkonu. Otvorena balkonska vrata i malo ljetnog povjetarca na mojim obrazima. Srpanj je vruć mjesec, preko dana vrućine su do granice izdržljivosti. Ugodno je na balkonu, sunce još nije stiglo okupati ga svojom svjetlošću kao ni cvijeće o kojemu brine. Voli raditi oko njega, a i pobjeći kada se zatekne u onoj glavnoj osobini svake mame: zabrinutosti.

Imale smo dva teška dana. Posljednji put je postojala distanca među nama kada je tata umro, ali ni tad nismo skrivale tajne kao sada. Ne želim da mama pomisli da sam jučer ne javljajući se samo osvećivala zbog Matildinog tate.

Na balkonu u smeđim posudama vise čerošpanji, ove godine prevladaju u ružičastoj boji. Mama nije zadovoljna jer druge boje nisu procvjetale. Sa svojom brusom ga zaljeva i čupa travu koja se uvukla u mirisne cvjetove.

Nisam luda za cvijećem, ali sviđa mi se kako na mamu utječe.

Tiho se dovučem do nje. „Dobro jutro."

U kosu je stavila cvjetnu maramu koju uvijek zaveže kada radi oko cvijeća.

Osvrne se na moju pozornost i zaželi dobro jutro.

Prvo što ću napraviti jest da ću joj se ispričati. Jučer sam je nepotrebno zabrinula. Antonov poziv ispao je dvostruko teži.

„Oprosti mama. Nisam planirala. Samo se dogodilo."

Opet se osvrne, ni ovog puta nema njenog pogleda.

„Zašto si otišla s njim?" Nema okolišanja.

Moram i mami skrivati istinu. I ona će poput Tihane glavnu bombu doznati od medija.

Vidjevši da ništa ne odgovaram sama nastavi: „Ne bih me trebalo brinuti što si dan i prethodnu noć provela s njim. Antona oduvijek volim i iznimno cijenim, nekad se više znao brinuti o tebi nego što sam ja umjela." Misli na razdoblje tatine smrti. „Brinem o tvojem srcu, Ariana. Ne želim te ponovno uplakanu na krevetu kada otiđe. Žao mi je što odmah nismo obavile razgovor, uskočila sam sa svojim životom, nisam ti dala priliku da mi kažeš kako se osjećaš nakon njegovog povratka. Znam samo da neću moći podnijeti tvoju bol."

Neću ni ja.

Godine mogu naučiti, s godinama sazrijevaš i pametniji si. Bar misliš da jesi sve dok u njega uskoči osoba zbog koje si naglo morala odrasti. I onda shvatiš da nimalo nisi zrelija, ni pametnija i da ljubav kakvu si prije osjećala samo je veća.